Je li prirodno stanje wc-školjke da daska bude spuštena ili podignuta, klasična je prepirka koju žena i muškarac u braku možda i nikada neće razriješiti, za razliku od istospolne zajednice koja tu vrstu polemike praktiči i ne poznaje. Već se i po ovom detalju vidi da je bijes građanske inicijative »U ime obitelji«, kojim je obasut Sabor uoči glasovanja o Zakonu o životnom partnerstvu, potpuno promašen i nepotreban, jer brak i registrirana istospolna zajednica nikada u ovom važnom životnom detalju neće moći biti izjednačeni.

Čak se ni hrvatski kriptokomunisti i liberali ne usuđuju zakonom redefinirati tradicionalna shvaćanja o položaju daske u toaletu. Tako je tvrdnja ove udruge da se prijedlogom Zakona namjerava uvesti »brak između osoba istog spola«, potpuno deplasirana. Jer dok je wc-školjke i Crkve, brak je institucija koja će biti čvrsta kano klisurina i neusporediva s bilo kojim drugim oblikom ljudske zajednice.

Ipak, udruga kojom ravna Željka Markić razočarana je i ljutita, te smatra da će Vlada izmanipulirati volju građana. Vlada međutim smatra da ima obveze prema onim biračima koji su joj povjerili mandat, te radi ono što joj je i posao; piše zakone i šalje ih u narodnom voljom izabrani Sabor. Željka Markić pritom nije prevarena, tek možda nadigrana, a to je rizik na kojeg mora računati onaj koji se bavi politikom.

Crkva se o ovom pitanju izjasnila jasno i britko, s pravom se zalažući da i crkveni stavovi dobiju priliku biračke ovjere u demokratskom procesu po pravilima koja vrijede jednako za sve. To mi daje za pravo da i ja kao marginalni pripadnik Crkve propitujem kanone i običaje (ne i vjerske istine) koje Crkva u posljednjih tisuću godina prakticira kada je u pitanju ljudska seksualnost i zajednički život muškaraca i žena.

Je li primjerice katoličko inzistiranje na celibatu svećenika, redovnika i redovnica zapravo protuprirodno odbijanje božjeg dara seksualnosti, te ujedno samoubilačko odricanje od nastavka vrste, u inat Stvoriteljevom naputku: »Idite i množite se«. Svaka žena i muškarac koji imaju obitelj, znaju o kakvoj se vrsti svakodnevne odgovornosti radi, i prema partneru, a još više prema djeci. Nije li civilizacijska pozicija neoženjenog svećenika do bogohuljenja sebična, komotna i zatvorena u svoj uski osobni cilj lišen darivanja najviše vrijednosti koja postoji u čovjeku, a to je život i odgajanje tog novog, lijepog i nježnog stvorenja za kojeg svećenici i redovnice nikad neće morati odvojiti niti jednu minutu svojih života?

Što se to uistinu događa iza zatvorenih samostanskih zidina, gdje muškarci s muškarcima, a žene sa ženama provode čitave svoje živote združeni u čudnim životnim zajednicama lišenim ljubavi prema suprotnom spolu. Je li to normalno i prirodno? Pa kad iz ovog kuta promišljam njihovu svakodnevicu, život dviju žena i dvojice muškaraca u registriranoj zajednici, čini mi se poput tihog Edena u odnosu na isprepleteni i kaotični konglomerat desetaka istospolnih doživotnih druženja i sveza koje Crkva ne samo da tolerira, nego i potiče u svojem najužem životnom ostvarenju.

I kad sve to zbrojim i oduzmem, pa podijelim i pomnožim s neutaživom željom te iste Crkve da svakome ponaosob, živućem i budućem odredi mjeru dobra i zla, prirodnog i neprirodnog, bolesnog i zdravog, istinitog i lažnog, zaključujem da na ovom svijetu više i nema nikoga normalnog po kome bi se moglo odrediti što valja, a što ne. Ostaje samo naša moć da shvatimo tuđu sreću i tuđu muku, radost onog čovjeka koji sjedi nama preko puta i njegovu bol. Ne da je tumačimo, već da je primamo. Utoliko smo ljudi i samo po toj jednadžbi razlikujemo se od svijeta zvijeri.