Goluža je uspio. Sad osim što veći dio hrvatske sportske javnosti zna da on nije kapacitet za trenera državne rukometne selekcije, i većina europske rukometne javnosti zna da je seljačina. Ona kanonada na suce i domaćine nakon polufinala protiv Danske jednostavno mu nije trebalo. Doduše, Goluži mnogo toga u ovih nekoliko godina koliko vodi reprezentaciju nije trebalo.

Koliko god se trudio sada kazati da je zadovoljan rezultatom, nepobitna je istina kako je Hrvatska podbacila na Euru. Četiri najjače reprezentacije već su godinama iskristalizirane, Danska, Francuska, Hrvatska i Španjolska su jednostavno bolje od ostalih ekipa. I kad budete četvrta rupa na svirali, onda se radi o podbačaju. Neuspjeh Hrvatske može se kroz dvije točke objasniti.

1. Goluža je neznalica i pri tome bahati neznalica. Staromodno sporo napadanje protivnika je takvo da nam svatko može zablokirati pivota, koji gotovo da ne sudjeluje u igri. Goluža kompletan napadački sustav gradi na uspješnoj kontri i polukontri, a kad se igra svede na šest na šest, tu je pogubljen. Kad mu je Onesta u utakmici protiv Francuske Abaloom blokirao Duvnjaka, naša se igra jednostavno raspala – kontra je zaustavljena, u 20 minuta je zabijeno ukupno tri gola, Onesta je našamarao Golužu. 

U polufinalu Danci jesu imali sudački poguranac, kako to domaćini obično imaju. Kako smo i mi imali 2009. godine. Ali igra Hrvatske na početku drugog dijela, kad se sve trebalo prelomiti, bila je tiha jeza. Ulazi se u poluvrijeme s igračem više, prva je lopta naša, znači na pauzi se može točno dogovoriti što se igra. Dancima suci isključuju i drugog igrača, igra se šest na četiri, a Hrvatska dva puta šalje loptu Čupiću koji je previše na krilu. I kreće pad, kojeg Goluža ne zna zaustaviti. Pa indisponiranog Alilovića tako mijenja tek iza 50. minute. 

2. U reprezentaciji ne igraju najbolji, jer je slaže gospodar domaćeg rukometa Zoran Gobac. Šunjić, Balić, Sulić, Špoljarić, Lacković svakako su imali mjesta u ovoj reprezentaciji. Ali zbog raznih stvari, a prije svega jer ne pašu Gopcu zbog raznoraznih “nesporazuma”, jednostavno nisu zvani. Pa je onda zamjena Duvnjaku jedan Josip Valčić, koji ruku na srce ne bi bio niti u širem popisu reprezentativaca da nije suprug kćeri Zorana Gopca. Onda ne čudi što je uspio tek 78 minuta odmoriti Duvnjaka. 

Poput mantre ponavljamo nešto o pomlađivanjima tima, a onda se pogleda: osim Mandalinića i Sliškovića, koji ionako nikad zajedno nisu bili u kadru reprezentacije, mi zbilja mladih igrača i nemamo. Iza njih slijede Duvnjak i Štrlek, koji nisu stari, ali su u solidnim srednjim dvadesetim godinama. Pomlađivanje je tek paravan za kadroviranje po željama Zorana Gopca. 

U takvoj konstelacija snaga, budućnost hrvatskog rukometa uvijek će biti borba za medalju, a ne jurišanje na zlata. Francuska je danas s ovom medaljom možda i stigla onu zlatnu švedsku generaciju, i može se reći da su najbolja rukometna generacija ikada. I zbilja ljudi igraju nevjerojatno dobar i efikasan rukomet, a uz to su i psihički najstabilniji. Ova generacija kad uđe u finale, jednostavno ne gubi. Statistički podatak. Ali nama ostaje pitanje – kakva bi povijest bila da smo mi imali Onestu, a oni Gopca?