Priča je krenula otprilike ovako: pomoćnik ministra financija, čovjeka koji inzistira na ultimativnoj čistoći poslovanja sviju i koji je zbog toga u svađi sa sedam osmina države (brojka je metafora), dobio je nakon dolaska na vlast kredit na koji nije imao pravo od državne razvojne banke pod superpovoljnim uvjetima. Štoviše, vlasništvo nad firmom o kojoj se radi nije ni prenio na nekog drugog, a vodi je njegov vlastiti sin.

Sukob interesa vrištao je iz svakog slova, jasno, na prvi pogled. A onda se priča sučelila sa stvarnošću. Ishod? Vlasništvo nad firmom je preneseno na odvjetnički ured. Povjerenstvo za sukob interesa objasnilo je da nema ničeg spornog u tome da sin ministrovog pomoćnika vodi obiteljsku firmu, obzirom na prijenos vlasništva.

Kredit nije superpovoljan, štoviše, kamata je skoro komercijalnih 5,31 posto, što je najviše od svih koji su po toj kreditnoj liniji 2012. godine dobili novac od HBOR-a. Od prosječne kamate u toj kreditnoj liniji državne banke – dvostruko viša. Teza od tome da firma nije mogla dobiti kredit zbog vlastitog poslovanja pala je u vodu – to nije bio ni uvjet.

I tako je, dan za danom, otpadao sloj po sloj “senzacionalnog” otkrića (koje zapravo uopće nije bilo ni otkriće, jer je o kreditu prije godinu dana javno govorio i sam Linićev pomoćnik), da bi se sve svelo na jedan detalj: u uvjetima natječaja stoji da se novac iz kreditne linije ne smije koristiti za refundaciju već započetih ulaganja, za što je iskorišten dio HBOR-ovog kredita, no iz razvojne banke tvrde da su se u tom slučaj primjenili Opći uvjeti kreditnog poslovanja, koji su dopuna svakog programa kreditiranja. Uvjerljivo?

Ne znam za vas, ali nakon svega, da Branko Šegon sad bane kod mene doma i hladno, bez puno priče, mazne kompjuter na kojem pišem, nisam siguran da bi vjerovao da se to doista dogodilo.

A frend od frenda?

Priča o Šegonovom kreditu, ako i nije otkrila kriminal i školski primjer sukoba interesa (a nije), međutim, ipak je poslužila za osvjetljavanje dosta bitnih tema u hrvatskom društvu u godini u kojoj bi ono trebalo konačno izići iz gospodarske recesije.

Prvo i osnovno: HBOR-ovi krediti moraju biti transparentni. O tome se u ovom mediju pisalo i prošle godine, kad je ispalo da se razvojna banka nije kvalitetno osigurala kod kredita koji su trebali završiti u medijskom projektu “21. stoljeće” i koji se nakon toga pretvorio u obično Potemkinovo selo, s prevarom na kraju. U tijek državnog novca javnost mora imati uvid, pa makar on išao u partnerstvu s komercijalnim bankama koje se drže bankarske tajne. Toga ne smije biti kad je u pitanju HBOR, ili bilo koja vrsta državnih financija i subvencija.

Drugo, baš zvuči pošteno kad premijer putem ministra financija poručuje kako ubuduće tvrtke koje su povezane s političarima više neće moći poslovati s HBOR-om. Dakle, za “naše ljude”, poručuje dvojac s vrha, vrijedit će i strože obveze od onih zakonskih. I ovo je, međutim, samo prvi pogled. Trebalo bi, naime, definirati što su to tvrtke povezane s političarima. Očito prijenos vlasništva nije više dovoljan, sad netko tko se bavi biznisom treba prodati tvrtku prije ulaska u politiku. I to nekom posve nepoznatom liku, s kojim više ne smije imati nikakve veze. Jer, ako se firma proda frendu od frenda, pa onda krene poslovati s državom – eto belaja. I zašto samo HBOR? Zašte ne i ostale državne institucije? I koja je razina političara za koje bi ubuduće bilo defacto zabranjeno da se bave poduzetništvom – ikad u životu? Pomoćnici ministara ne mogu. Vjerojatno ni čelnici odjela po ministarstvima. Što je s ostalim zaposlenima po ministarstvima? U državnoj upravi? Stvar je, dakle, daleko kompliciranija od bazične ideje o “čistijim rukama”, zato se i rješava cijelim posebnim zakonom. Osloniti se samo na njega, očito, za ovu vlast nije dovoljno kad se nađe pod presingom medijske histerije. Što, između ostalog, govori i o međuljudskom povjerenju u Banskim dvorima.

Naposlijetku, mediji. Nije čudno da se na temeljito destruiranoj medijskoj sceni poput hrvatske, kao priča i skandal danima vrti nešto što bi trebala biti tek polazna točka za početak novinarskog rada (s jasno, upitnim ishodom u vidu objavljivanja priče). Čudno je ipak kad priču o sukobu interesa u poreznoj upravi pokreće Index.hr – koji s istom ima već neko vrijeme neraščišćenih poslova. Baš zbog toga bi za svaki zarez koji o Linićevim ljudima objave trebali imati betonske argumente. Ali, (objavljeni) križarski rat protiv ove vlasti i bitka za svaki klik ne pitaju za argumentaciju. Ni ta pozicija nije u potpunosti neobranjiva – Index.hr je privatna firma i, ako hoće, mogu objavljivati sličice životinjskog carstva i svih pritom uvjeravati da se bave novinarstvom. Malo je veći problem kad senzacionalističkim diskursom koketira javna televizija, pa se, recimo, čudi i “otkriva” kako su kamate kod HBOR-a niže od onih kod poslovnih banaka i miješa (valjda nenamjerno) vlasnička prava i upravljačke funkcije.

Ovakva medijska situacija, a nemojmo se lagati, dnevno rušenje domina “argumenata” o priči o Šegonu je samo vrh ledenog brijega, jasno priziva duboko opasne posljedice.

Za razliku od pravosuđa – u politici nije toliko tragično ako nastrada netko nevin, tragičnije je kad se provuče tisuće krivih.