Predsjednik države operirao je oko. Estetski zahvat obavljen je u doba kad su mediji lagano krenuli s kalkulacijama tko će sve, i s kakvim šansama, u utrku za predsjednika. Možda je puno prerano, a možda je taman na vrijeme. U bitci prsa o prsa, svaki je kapak važan. No, na stranu predsjednik. Ono što prosječnog trudbenika veseli ionako nije ovogodišnja bitka za statiranje na Pantovčaku, ali zato jesu oni, stoput uzbudljiviji, izbori za naše europarlamentarce. Jer, jedino tu ovo napaćeno biračko tijelo ima prigodu direktno skrojiti sudbu ljudstvu s imenom i prezimenom, dignut ih u nebesa ili spustiti u glib, ostvariti im mokre snove ili ih naprasno probuditi i natjerati da se okane pusta maštarenja. Izbori za EU parlamentarce bez sumnje su izbori od najviše emocija s obje strane glasačke kutije.

   Jest, doduše, da se u strankama kroje liste onih koji bi da im je ured u uređenom europskom svijetu, da se unutar stranačkoga korpusa traže ljudi od europskih manira, stranih jezika, oni spremni na to da im djecu odgajaju briselski vrtići, oni koji su minulim radom zaslužili nagradu, ili oni koje je bolje maknuti od sebe što dalje pa makar to bio EU parlament. No, taj stranački moment glasačkog se tijela i ne tiče. Ali zato kad liste budu gotove i kada se junaci na njima poredaju od prvog do zadnjeg, moć u birača narasta do neslućenih visina.

Mogućnost kombinatorike

   To je, naime, prilika da se na sirotim kandidatima za europski parlament ispuca dobar dio godinama taložene frustracije, frustracije nastale zbog puke činjenica da se svaki glas dan strankama, svih ovih godina, u konačnici izvitoperio do groteske i usrećio tek kolonu stranačkih aparatčika koji su tu da misle tuđom glavom, voze službene aute, jedu čim jeftinije i pritom dobro paze da im ne popusti stisak kojim se grčevito drže za stranačke skute kako ih ne bi danas, sutra, politički vjetrovi vratili tamo gdje odavna ne znaju biti – među ljude. Na EU izborima igra je drugačija. Tu je mogućnost kombinatorike golema, a motivi kojima se u birača ruka s kemijskom vodi najrazličitiji mogući. Evo recimo, posve hipotetski, ne bi li bilo divno da se notorni Miljak, taj prečisti pravaš, uistinu spoji s HDZ-om, pa da ga stavimo na listu za EU parlament, pa da Ruža naša ima društvo. I bolje da truje okoliš vani, a nego doma. O kako je bogovski neki osjećaj kad znaš da i tvoj glas može o(ne)mogućiti Dubravki Šuici da za još jednog mandata konačno nađe vremena za šoping u bijelom svijetu, baš kao što može u čas prekinuti nježno prijateljstvo što ga, svakoj ideologiji usprkos, u tom istom bijelom svijetu njeguju HDZ-ov Stier i SDP-ov Picula. Bilo bi zgodno vidjeti mogu li tako i doma, stranačkim šefovima pod nosom.

   Lijep je osjećaj poput kakva poslodavca moći, primjerice odlučivati hoće li se narodnjaku Vuljaniću plaća brojati u kunama, ili eurima. Dođe ti da staneš pred ogledalo k’o De Niro u filmu »Taxist«, pa vježbaš kako eurozastupnike, poput kakva drčna Ace Stankovića pitaš – hoćete li se mijenjat’ sa mnom, hoćete li se mijenjat’ za moju plaću, kredite, status!? Ti drčan, a nikad agilnija HDZ-ova perjanica Ivana Maletić drhti do zadnjega trena dok grčevito puku objašnjava što je sve radila, s kim se družila, u koju frakciju ušla, za što zalagala i zašto zaslužila da nas reprezentira još i još i još.

Hrastovi s pravašima

   Elem, čast parlamentarnim izborima zbog kojih se udružuju hrastovi s pravašima, orasi sa zelenima, Čačić sam sa sobom. Čast predsjedničkim izborima, ma istinska holivudska priča leži samo u izborima za EU parlament. Jer, izbori su to od kojih nema bližih onom idealu da biramo ljude, a tek onda stranke iz kojih dolaze. Nema bliže, niti ćemo idealu ikad bliže biti, za što su krivci Bože Petrov i Ivan Kovačić! E, da, to su ona dvojica, onaj gradonačelnik Metkovića i gradonačelnik Omiša, koji su krenuli smanjivati milijunska gradska dugovanja naslijeđena od prethodnika tako da su ili plaće sveli na minimalac, ili prodali službena vozila svjesni da su im gradovi premali da bi ih naokolo šofer vozio. Bolje dječji vrtić, nego šofer. No, ne vide stranačke oči ništa skaradno u tome da dva nezavisnjaka sebi plaću krešu, ali ih itekako plaši činjenica da svojim primjerom pokazuju kako se može svašta kad nisi pripadnik nijedne stranke i kad nisi uhljeb nego onaj koji ima karijeru izvan politike. I kad, dakako, nisi recimo Kerum. Jer, ako političkog života ima i izvan stranaka, i ako su glasači u Metkoviću i Omišu prepoznali neke vizije i mimo stranačkih programa, onda je u opasnosti sve što su godinama gradili.

Koncept treba braniti makar silom, pa i tako da javni servis ugasi i dopisništvo u Metkoviću, da se ništa otamo ne čuje. Koncept treba braniti tako da se naokolo ne ponavlja situacija iz omiškog gradskog vijeća, gdje su nezavisni vijećnici među ostalim poželjeli novac što se strankama dijeli na osnovu vijećničkih mandata i opet uložiti općedruštveno dobro. Makar je sića u igri, makar stranka s najviše mandata neće dobiti nego nekih 9.000 kuna, sve stranke redom, od desne, do lijeve, spremno povikaše – ne može, od čega ćemo mi živjeti! Tome su lokalni lideri dodali kako prvo moraju pitati središnjicu što im je raditi. Jer, središnjica i od te siće živi, pa onda još veću siću na kapaljku okolo dijeli održavajući i na taj način na životu sustava sitne činovničke ovisnosti o svevišnjem i partiji. Elem, mogu li likovi poput Petrova i Kovačića srušiti brižno tkan politički koncept skidanja vlastitih gaća u ime stranke? Ne mogu. Vazda će Petrov i Kovačić biti izuzetak, i vazda će se sa skepsom gledati potezi što ih vuku. No, zato bi sva frustracija u birača mogla biti ispucana kada se EU parlamentarci budu birali. Dojam da se zagorčati može kome život jest mrvicu nekršćanski, ali je ljudski razumljiv. Gledati aktualne zastupnike kako se na sve načine nastoje izboriti za još, gledati recimo Dubravku Šuicu kako kao ambasadorica mladih poljoprivrednika traži najboljeg mladog poljoprivrednika Hrvatske da ga lansira međ’ EU zvijezde od mlade poljoprivrede, pritom je neprocjenjiv užitak.