Foto D. LOVROVIĆ
Naši hrvatski udbaški humanisti nisu se bavili tako prljavim poslovima kao što je organiziranje ubojstava u inozemstvu. Neće Hrvat na Hrvata, pa još u bijelom svijetu, a zašto i bi kad tu ima Srba, Crnogoraca, Slovenaca kojima nije teško dići ruku na Hrvata, pa i u bijelom svijetu
Nema nama do naše dobre, stare, hrvatske Udbe. Ako ćemo pravo, tehnički baš i nije riječ o Udbi jer jer UDB (Uprava državne bezbjednosti) rasformirana nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine. Ispravno bi bilo govoriti o SDS/SDB-u iliti Službi državne sigurnost/Službi državne bezbednosti, ali nećemo sad gnjaviti tim detaljima i držat ćemo se popularne Udbe.
Dakle, proteklih smo dana saznali kakva je zapravo bila ta naša hrvatska Udba. Čovjeku sve bude toplo oko srca kad sluša Perkovića, Nobila, Kekića, neizravno se u te priče uključuju Roman Leljak, Božidar Spasić. Hrvatska Udba uopće nije likvidirala Hrvate po svijetu, sve su to radili neki drugi zlotvori. Nobilo i Perković verbalno dokazuju li dokazuju kako Perković nema nikakve veze s ubojstvom Đurekovića, Perković govori kako će obraniti čast hrvatske službe koja, naravno, nema nikakve veze s ubojstvom Đurekovića. Za smrt tog zlosretnog hrvatskog emigranta krivi su neki udbaši, nikako hrvatski. Kriva je, ako ni po čemu drugom po zapovjednoj odgovornosti, jugoslavenska Udba, a krivi su i srpski i crnogorski udbaši jer oni su ti koji su na kraju Đurekovića ubili u garaži. Saznali smo i da je Nikicu Martinovića, hrvatskog emigranta, u Klagenfurtu 1975. godine likvidirala slovenska Udba i to na zahtjev Janeza Zemljariča.
Naši hrvatski udbaški humanisti nisu se bavili tako prljavim poslovima kao što je organiziranje ubojstava u inozemstvu. Neće Hrvat na Hrvata, pa još u bijelom svijetu, a zašto i bi kad tu ima Srba, Crnogoraca, Slovenaca kojima nije teško dići ruku na Hrvata, pa i u bijelom svijetu. Još smo ranih devedesetih naučili štošta o jugokomunistima i srbokomunistima, sad smo doznali mnogo toga i o zloj naravi crnogorokomunista, a ni slovenokomunisti nisu ništa bolji. Nasuprot njima u jugoslavenskoj socijalističkoj državi bila je hrvatokomunistička Udba, blage ćudi tvorba.
Ta obavještajna humanost zasnovana na poštovanju temeljnog ljudskog prava, onog na život, vremenom se pretočila u široku društvenu odgovornost kako prema iseljenoj tako i prema domovinskoj Hrvatskoj. Josip Perković izjavio je u »Večernjem listu« da je Krunoslavu Pratesu, osuđenom na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Đurekovića, kao hrvatskom emigrantu govorio da pazi s kim se druži jer kriminalci koji se nastoje priključiti hrvatskim emigrantskim organizacijama tim organizacijama i štete. Ljude u tim emigrantskim organizacijama udbaši su, kako nam je lijepo rekao Spasić u »Fokusu« HTV-a, zvali ustašama. To što je Perković savjetovao Pratesu stvarno je čudo obavještajne brige za emigraciju. Perković je bio toliko zabrinut za ustaše u emigraciji da im je savjetovao da se ne petljaju s kriminalcima jer ti kriminalci ustašama ne rade ništa drugo nego im narušavaju ugled. E, to je stvarno briga za našeg čovjeka u svijetu. U domovinskoj Hrvatskoj naša je Udba među prvima (ako ne i prva) shvatila da od tog komunizma izgleda neće biti ništa, nego da nadire nekakva demokracija. Zato je naša Udba osmislila, isplanirala i provela demokratski preobražaj u Hrvatskoj, odredivši Franju Tuđmana za budućeg demokratski izabranog čelnika demokratske Hrvatske, a njega su odredili zato što je bio umjeren, fin i pristojan, za razliku od nekog Marka Veselice koji je bio ekstremist, a ne bi bilo lijepo da na čelu demokratske zemlje bude neki ekstremist.
Ta je naša Udba bila ne samo blage ćudi nego i bezazlena. Eto, taj Đureković, komercijalni direktor Ine, pobjegao je u Njemačku, a da oni nisu imali pojma da on tako nešto smjera. Kako je rekao Kekić u već spomenutom »Fokusu« u hrvatskoj su Udbi znali kad netko ukrade tri litre benzina u Ini, a, eto, tako nešto nisu znali (devedesetih godina stanje se, čini se, promijenilo, barem se naziralo koji bi Srbi iz Ine htjeli klisnuti na drugu stranu, ali se nije znalo što se krade. Zbog tog neuspjeha s Đurekovićem služba je bila degradirana unutar jugoslavenskog obavještajnog sustava (koga će, ako ne hrvatsku službu) i, kako se potužio Kekić prisjetivši se tegobnih dana otprije tridesetak godina, radila je policijski, a ne obavještajni posao. Stvarno bezazleno. Svo je ovo raspetljavanja slučaja Đureković otkrilo nam je kakva je hrvatska Udba bila blagodat: nije ubijala emigrante, iskreno je brinula o imidžu ustaša, a nije joj bilo teško ni projektirati demokraciju.