Da je netko prognozirao da ćemo nakon izbora imati ovo, svi bismo mu rekli da je pošašavio. Ali život se s nama majstorski zeza.

Pa tako Božo Petrov opet ganga o nestranačkom premijeru iako su mu svi već objasnili i nacrtali zašto ta njegova amaterska fiks ideja nema smisla. Ako ne vjeruje novinarima, koji su se redom polomili da mu rastumače kako je mandatar-nestranački-stručnjak besmislen koncept, pa zašto ne vjeruje svojim omiljenim »stručnjacima«, koji mu svi također poručuju istu stvar.

Samo jedan od njih, dr. Ivo Bićanić sa zagrebačke Ekonomije, sve je to odavno objasnio u časopisu Banka, tako jasno i jednostavno da ga se mora citirati.

Kvaka broj jedan sa »stručnjacima« u izvršnoj vlasti je to što nije jasno koga sve riječ »stručnjak« obuhvaća, a postavlja se i pitanje za što točno osoba treba biti »stručnjak« da uđe u vladu – ne bez ironije upozorava Bićanić. Dakle, jesu li adekvatni »stručnjaci« ljudi iz akademske zajednice? Konzultanti? Visoki činovnici? Direktori? Teoretičari? Praktičari?

Kvaka broj dva je to što problemi ekonomije, baš kao ni mnogi drugi, gotovo nikad nemaju jedno rješenje koje samo treba pronaći u knjizi. Različiti stručnjaci dat će različita stručna rješenja, postoji više odgovora između kojih se treba opredijeliti. Ovisno kojeg nobelovca izaberete, dobit ćete drugačiji odgovor, a svi će ti odgovori biti stručni. Uostalom, duhovito poentira profesor, ako mi kažete koje rješenje tražite, ja ću vam naći stručnjaka koji će dokazivati da je baš to rješenje najbolje.

A treća je vrlo sporna stvar to što – u kontekstu izbora mandatara – političari arbitrarno odlučuju tko su za tu poziciju »najbolji stručnjaci«, a pobjeđuje »stručnjak« one grupacije koja ima najviše ruku.

Osim ovih Bićanićevih upozorenja, ima, naravno, još tih dubioza oko nestranačkog stručnjaka u mandatarskom stolcu, koje se tiču politološkog pogleda na stvari. Na primjer, zašto bi, u sasvim normalnim okolnostima, premijer bio  osoba koja ni na koji način nije sudjelovala u političkom nadmetanju? Osoba koja nema političku snagu, političko zaleđe, ni kredibilitet. Osoba koju se, budući da dolazi izvan politike, nema na temelju čega učiniti odgovornom za vođenje Vlade i države.

Nadalje, ako doista dođe do formiranja vlade Mosta i HDZ-a, ili Mosta i SDP-a, te ako se pritom provede zamisao o nestranačkom stručnjaku na poziciji premijera, zna li se s kakvom će ideologijom taj premijer preuzeti vlast? Ne, ne, neka se Petrov i društvo ne skrivaju iza dječjih pričica o tome kako njihova vlada ideologiju ostavlja pred vratima.

Jer, državni proračun, koga pod hitno treba donijeti, a o kome metkovski politički inovator još nije zucnuo ni jednu riječ, uvijek je produkt ideologije. Kako bi se inače odlučivalo kome uzeti, kome dati, kakvi će biti porezi, što će se poticati, hoće li se privatizirati zdravstvo, smanjiti minimalna nadnica, otpuštati u administraciji, treba li pomagati izbjeglicama ili podizati ograde od žilet-žice…

Petrov i Grmoja sve to ili ne razumiju, ili se namjerno prave ludi, a sve nas sigurno prave ludima tvrdeći da zajednička vlada s HDZ-om nije koalicija nego »suradnja«. No, treba čuvati živce jer pravi raspašoj u državi tek počinje.