Zašto Brkiću i Karamarku smeta što institucije rade svoj posao?

Zaleđe Jasmina Klarića

Jasmin Klarić

Foto D. KOVAČEVIĆ

Foto D. KOVAČEVIĆ

Pitanje za “milijun dolara”: “I, kako će ovo sve završiti?” čuo je svatko tko se bavi politikom ili novinarstvom u posljednjih mjesec dana barem desetak puta.Svakog dana. Odgovor se, međutim, ne može nimalo promijeniti u odnosu na onaj koji se mogao dati i nekoliko tjedana prije parlamentarnih izbora – odlučit će Most. A kako – e to je već malo teža matematika.U analizi detalja, svake nijanse, da se gubiti dane i tjedne i to je, manje-više, glavna zanimacija svima koji su na bilo koji način profesionalno ili hobistički vezani uz politiku i praćenje njenih mijena. I dok je konačni odgovor još daleko, dva vrlo očita i bitna zaključka se ipak nameću sama od sebe nakon ovotjednih zbivanja.

Prvo, unatoč vlastitim izjavama, Tomislav Karamarko je od svih aktera na sceni najmanje protiv novih izbora. Što je sasvim logičan stav – gotovo je nemoguće očekivati da on kao mandatar uspije osigurati barem 76 ruku u zraku za izbor svoje Vlade. Ukoliko desnica i sklopi koaliciju s Mostom (cijelim ili gotovo cijelim), mandatar će najvjerojatnije biti netko drugi iz HDZ-a. U tom slučaju, Karamarko je prošlost i kao lider svoje stranke, makar se “egzekucija” možda neće odviti istog trenutka. Ukoliko, pak, većinu složi Zoran Milanović, surova izborna kampanja unutar samog HDZ-a će odmah grunuti svom silinom. Jedina logična nada za politički opstanak među najvećim igračima je Karamarku novo miješanje karata na biralištima; kad bi se išlo na izvanredne izbore HDZ ne bi mogao ići na brzinsko biranje svog novog šefa, jer bi stranačka kampanja unutar izborne kampanje pojela stranku i njen rezultat. Sadašnji predsjednik HDZ-a bi, dakle, na izbore opet poveo svoju stranku s nadom u jače karte od ovih 59 koje sada ima u rukavu.


Da su njegovoj stranci izvanredni izbori najmanji problem jasno se vidjelo i u Saboru u četvrtak. Niti su podržali kandidata za predsjednika Sabora iz Mosta, niti su na sjednicu došli s vlastitim prijedlogom. Došli su da se posao – ne obavi. Čega je jedini ishod da je Hrvatska još jedan korak bliža izvanrednim izborima (koji su, bude li se nastavilo s poštivanjem Ustava, udaljeni još najmanje nekoliko mjeseci).


No, mnogo važnije od toga da Robert Podolnjak nije izabran za šefa Sabora i Karamarkovog cupkanja u smjeru birališta, je uključivanje istražnih organa u priču o formiranju vlasti. DORH-ov uskok u priču o pritiscima, prijetnjama i kupovini mandata akcija je u obrani elementarnog legitimiteta demokratskog poretka u ovoj zemlji i mnogo je važnija od samog konačnog ishoda bitke na Mostu, to jest, odgovora na pitanje s početka teksta.




Hoće li Vladu složiti ljevica, ili desnica, ili navodno ideološki bezbojan “treći put”, mnogo je manje bitno od činjenice da krim-policija vrši istragu o tome ima li nezakonitosti u pričama o mitu i ucjenama pri osiguravanju saborske većine. Bilo je i vrijeme – jer su malo koji pregovori nakon neizvjesnih izbora (na svim razinama) bili lišeni priča o “crnim torbama”. Tko god složi vlast na osnovu volje birača u demokratskom poretku ju je i zaslužio, ali oni koji to naprave uz pomoć mita i ucjene su, jednostavnim rječnikom – kriminalci. S tim da je objekt njihovog kriminala – sama demokracija, a ta pljačka ugrožava same temelje civiliziranog življenja u zajednici.


Ima i opasnijih stvari od toga, ali ne mnogo.


Stoga je, valja ponoviti, DORH-ov uskok u cijelu priču velika, sjajna stvar, makar završio i samo kao opomena. Jer, je li doista bilo kriminalnih radnji oko nekih mandata u (n)ovom sazivu Sabora, to (još) ne znamo. Ali, svatko tko će se ubuduće poželjeti upuštati u takve stvari može unaprijed računati na minimalno ugodni razgovor s uniformiranim osobama, a potencijalno i s nastavkom političke karijere jedino u strogo kontroliranim uvjetima – uz hranu, spavanje i osiguranje koje plaća država.


I nešto manju slobodu kretanja.


Institucije, dakle, rade svoj posao – provjeravaju ima li istine u javnim navodima o potencijalnim kaznenim djelima. Zašto taj posao toliko smeta baš ljudima koji su bili visokopozicionirani u sigurnosnom sustavu – Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću – da ga javno nazivaju “političkim pritiskom” i “uvlačenjem represivnog aparata u proces formiranja Vlade”, u ovom trenutku je teško objasniti.


Ili dokazati.


No, to pitanje je, svakako, također pitanje za “milijun dolara”. Zapravo, “milijun i jedan”.


više vijesti