Tri “lj” itekako su prisutna u domaćoj javnosti posljednjih tjedana. Nije svaki “lj” prisutan jednakim intenzitetom, ali svi su oni tu, svi oni odražavaju stanje u politici, međunarodnim odnosima, društvu. Ta tri “lj” su “fotelja”, “kukolj” i “bodljikava žica”. Možda ne bi bilo zgorega pojasniti svaki od tih “lj”, jedno po jedno.

1. Fotelja – hrvatski jezični portal navodi dva značenja. Prvotno je “sjedalica s naslonima za ruke i leđa; naslonjač”, a izvedeno “visoki položaj” i to prije svega u politici i upravi. U prvom slučaju fotelja označava udobnost, nešto što odlikuje tipičan građanski stan, na što čovjek ne sjedne kao na kakav običan stolac, nego se u fotelju zavali, pa u miru i udobnosti čita novine, gleda televizijski program. U drugom smislu fotelja je postala nešto ružno, nešto do čega karijeristi u politici gaze ne bi li je se domogli, ma koliko taj njihov put do fotelje koštao i ma koliko oni bili nesposbni za dužnost koju osoba koja sjedi u pojedinoj političkoj fotelji mora obavljati.

Imenica je posebno popularna u posljednje vrijeme i to zahvaljujući izbornom uspjehu Mosta i njenom čelniku Boži Petrovu koji uporno ponavlja da njega i njegove kolege iz Mosta ne zanimaju fotelje nego reforme. Poteškoća s tom tvrdnjom je to što je ona u svojoj suštini antipolitička. Ako se netko bavi politikom u demokratskom sustavu, a Most se bavi, ako se kandidira na izborima, što je Most učinio i polučio više nego dobar rezultat, onda se on nužno bori za fotelje i ničega lošeg nema u tome. Politika je po pretpostavci rad za opće dobru, a da bi političar radio za opće dobro (što bi u praksi trebalo značiti činiti što je moguće više dobra za što je moguće veći broj ljudi), treba biti na vlasti, tako se najlakše doprinosi općem dobru. Da bi se bilo na vlasti i da bi se radilo za opće dobro potrebno je zasjesti u neku fotelju, u drugom značenju. Naprosto, sjedenje u takvoj fotelji je preduvjet bavljenja politikom, rada za opće dobro. Dakle, borba za fotelje važan je dio svake politike, a oni koji se ne uspiju izboriti za fotelje ostaju u opoziciji (i nisu u foteljama nego u klupama) i čekaju prvu priliku kako bi se domogli fotelja.

Opozicionari su kao političari bez fotelja naprosto kljasti kao političari jer mnogo manje mogu raditi za opće dobro. Mogu kritizirati one koji su u foteljama (jer ne rade dovoljno dobro za opće dobro, uopće ne rade za opće dobro, a možda mu čak i štete), mogu zagovarati opće dobro (ono što bi po njihovu sudu trebalo činiti i učiniti da bi se opće dobro povećalo i poboljšalo), ali iz logike njihova opozicijskog položaja, i toga što se ne sjedi u fotelji, u političkom radu uvelike su onemogućeni. Dakle, fotelja nije ništa negativno u politici nego nešto čemu svaki političari prirodno mora težiti, a ako joj ne teži naprosto nije političar. Prorok možda da, političar ne.

2. Kukolj – još jedna imenica koja je zahvaljujući Boži Petrovu ovoga tjedna snažno odjekivala u javnosti. U poruci članovima Mosta osvrnuvši se na one koji su s Mosta sišli napisao je “MOST je vojska volontera koji su dali sebe, ne traživši ništa. Je li ušao kukolj? Jest. Je li ga rješavamo? Ne. Ovakav sustav sam djeluje, sami odlaze”. Jasno je da su oni koji su otišli kukolj, oni koji su ostali žito. Hrvatska enciklopedija u svom internetskom izdanju navodi da je kukolj “jednogodišnji korov žitnih polja iz por. karanfila”. Taj korov sadrži “saponin i druge otrovne tvari koje izazivaju uzetost mišića i živaca, pa u domaćih životinja (peradi, svinja, koza, kunića) mogu izavati i uginuće”.

Slijedi završna i za političku scenu u Hrvatskoj vrlo zanimljiva  tvrdnja – “Kukolj je nekada bio redoviti nemio korov u strnim žitima (“u svakom žitu ima kukolja”), a danas je to biljka koja je ušla u mnoge “Crvene knjige” kao ugrožena ili, u pojedinim područjima, izumrla vrsta”. Bjelodano je da se onoga koga se usporedi s kukoljem želi diskvalificirati i zapravo mu se poručuje da je štetočina. No, sudeći prema onome što navodi Hrvatska enciklopedija, kukolj, kao svaku ugroženu biljku, treba štititi. To što je četvero zastupnika Mosta, među njima Prgomet i Petrina, napustilo Most, to što ih je Petrov okarakterizirao kao kukolj, dakle korov, samo potvrđuje ispravnost naslova romana Stele Jelinčić – “Korov je samo biljka na krivom mjestu”.

3. Bodljikava žica – proizvod neobično zanimljive prošlosti. Izmišljena je i patentirana šezdesetih godina 19. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, ubrzo nakon završetka građanskog rata. To je doba osvajanja golemih prostranstava divljeg zapada. Stočari su stvarali farme mnogo veće nego li što su bile farme na istoku Sjedinjenih Država i bile su toliko velike da je klasično ograđivanje prostora daskama, da stoka ne bi bježala, bilo preskupo. Domišljati ljudi (nije potpuno jasno tko ima pravo prvenstva na izum bodljikave žice, kandidata je više) dosjetili su se kako brzo i jeftino ograditi golema prostranstva i izmislili su bodljikavu žicu. Možda stočari i ne bi ograđivali svoja prostranstva, barem na početku prostora je bilo i više nego dovoljno za sve, da se u sve nije umiješalo još jedno “lj” – željeznica. Zbog izgradnje željezničke pruge stoku se moralo ograditi kako ne bi istrčavala pred vlakove, ne zato što bi ona stradala, nego zato što bi oštetila vlakove.

Ubrzo se shvatilo da se bodljikavom žicom, osim stoke, mogu ograditi i ljudi. Britanci su u burskim ratovima izmislili koncentracijske logore, a bodljikava žica bila je idealno sredstvo ograđivanja zatočenika. Osim što se bodljikavom žicom nekome priječi mogućnost da napusti neki prostor, njome se i priječi mogućnost nekome da uđe u neki prostor. Bodljikava je žica vrhunac svoje popularnosti dosegla za vrijeme Prvog svjetskog rata, posebno na zapadnom bojištu. Ispred rovova obje su vojske postavile stotine kilometara bodljikave žice kako bi spriječile prodor neprijateljskog pješaštva. Bodljikava žica bila je idealna za takvo ograđivanje: dobro je podnosila granatiranje, a uništenu bodljikavu žicu bilo je lako, brzo i jeftino nadomjestiti novom. Sljedeća povijesno poznata uporaba bodljikave žice zabilježena je u Drugom svjetskom ratu kada su njome ograđivani i nacistički logori smrti čime je ona postala simbolička granica koja razdvaja prostor apsolutnog zla, iza žice, i kakve-takve nade.

Posljednjih mjeseci bodljikava žica, odnosno njena najmodernija izvedenica žiletna žica, postavlja se na granicama između europskih država. Počelo je mađarskim ograđivanjem od Srbije, a Slovenija se od Hrvatske ogradila u dužini većoj od stotinu kilometara. Te ograde koje se grade jesu žičane ograde, ali su mnogo više živčane ograde, a njima se nastoji spriječiti ulazak nepoželjnih elemenata, izbjeglica, u prostor neke države. Nije rečeno da na koncu žicom ograđeni prostor, u pokušaju vlastitog spašavanja, neće postati moderni koncentracijski logor, primjeren 21. stoljeću. Naravno, s bežičnim internetom.