“Kukuriku želi radnike pretvoriti u trkaće kokoši koje će svaka dva sata juriti s jednog na drugo ili treće radno mjesto. A njihova mizerija od primanja neće biti dovoljna ni da pokriju troškove prijevoza. Koji se, kao što znate, više ne plaćaju. To je najobičnija prevara s ciljem da se statistički smanji broj nezaposlenih. Jer čim ste nekom dali da radi makar sat, mičete ga sa Zavoda za zapošljavanje”, riječi su to Borisa Kunsta, predsjednika HDZ-ova odbora za rad iz listopada 2013. godine, vremena kada je SDP-ova Vlada krenula u razgovore sa sindikatima i poslodavcima oko izmjena Zakona o radu. Radnici trkaće kokice ovdje su slika onog što će se zbivati s fleksibiliziranjem radnog vremena.

Dva mjeseca kasnije sindikati su na Markovu trgu prosvjedovali protiv novog ZOR-a, ali i šire radnog zakonodavstva. Vlada je privremeno zakon povuka iz procedure, a s početkom 2014. godine stigao je u saborsku proceduru. Ponovo su dok se o njemu raspravljalo tamo koncem veljače, sindikati prosvjedovali. Saborski zastupnici HDZ-a, pak, izašli su iz sabornice dok je ministar rada oblazlagao zakonske izmjene. Neki zastupnici HDZ-a izašli su vani da bi sindikatima dali podršku.

“Ljudi na burzi pristat će na sve samo da rade i to su činjenice i to jasno govori da nije vrijeme za silovanje ZOR-a”, te je veljače, među ostalim, sa saborske govornice ustvrdio HDZ-ov Ivan Šuker. Oteglo se vrijeme između dva zakonska čitanja, i kako bi se dalo prostora socijalnim partnerima da s Vladom postignu kakav-takav dogovor. No, početkom srpnja pred saborskim zastupnicima našao se konačni zakonski prijedlog.

“Dosad su bili stanovi na leasing, automobili na leasing, a sada imamo i radnike na leasing. (….) Pa nije čovjek ni materijal ni roba. Niti se čovjek uvozi kontejnerima, niti se carini niti se uskladištuje, a ovim se izjednačava sa robom”, u raspravi o ZOR-u 9. srpnja prošlegodine kazao je HDZ-ov Goran Marić. Njegov stranački kolega Željko Reiner, pak, istaknuo je da ZOR nije krivac za lošu gospodarsku situaciju, niti će pomoći da se ona poboljša pa su izmjene ZOR-a “potez očajnika”.

“Rezultat ovog Zakona je smanjenje radničkih prava i ono što je najveća tragedija to je jedna vrlo čudna matematička formula, definitivno su se radnička prava smanjila; poslodavci kažu da nisu ništa dobili, a radnici da su puno izgubili”, ustvrdio je, pak Šuker.

Kad je ZOR u kolovozu prošle godine stupio na snagu, a i ranije za praznika rada, HDZ-ovci su se oštro po njemu obrecnuli tvrdeći kako je smanjio radnička prava. No što je bilo – bilo je.

Danas iz HDZ-a stižu posve drugačije poruke. Da, oni su za daljnu fleksibilizaciju radnog vremena, odgovoriše Mostu. I da, oni su za uvođenje još fleksibilnijih, nesigurnijih oblika rada. Pa ako je SDP radnike pretvorio u “trkaće kokoši” – što do kraja i nije točno jer zakon o povremenim poslovima nije prošao – HDZ bi ih mogao dodatno preoblikovati i pretvoriti u “kokice sprinterice”. Samo je pitanje hoće li te kokice moći i hodati, a kud li trčati ako im trbusi budu prazni. A mogli bi, jer stranka koja se protivila zadnjim izmjenama ZOR-a danas govori o zakonskom reguliranju privremenih i povremenih poslova, snižavanju poreza i doprinosa za te niske nadnice, pa i uvođenju “in work” naknada što će reći da bi država preuzela posao poslodavca. On će radnika malo platiti, ali će zapošljavati (i po više radnika na jednom radnom mjestu), a tim jadnicima koji neće imati ni za kruh država će malo nadoknaditi socijanom pomoći.

Odličan je to model, isproban u svijetu. I savršeni su njegovi rezultati – nezaposlenost pada, zaposlenost raste, grupacija siromaha koji rade raste… I onda na kraju tim siromasima koji su zaposleni država da pinku da im trbusi ne krulje baš svaki dan. Dakle, država poslodavcu dopušta da izrabljuje radnika (jer statistički zaposlenost raste, a nezaposlenost pada), a onda još i subvencionira poslodavca jer umjesto njega plaća radnika. A poslodavac skuplja paricu, jer će mu biti omogućeno da ne plaća porez na dividendu ili vlasničke udjele. Pa će svoj dohodak dijelom pretvoriti u te neoporezive instrumente na tržištu kapitala.

A radnik? On neće imati vremena ni za što osim trčati sa slabo plaćenog na još slabije plaćen posao. U nekom trenutku će mu država, možda omogućiti i bonove za hranu, subvencionirano stanovanje kao što se to događa u Americi u kojoj markice za hranu dobivaju, primjerice, radnici lanca supermarketa Walmart kao i niza drugih poduzeća posebice restorana brze prehrane od kojih neki posluju i u Hrvatskoj. Srećom je zdravstvo još uvijek u Hrvatskoj dostupno svima, pa nema posebnih programa za one koji si ne mogu kupiti policu osiguranja, ali tko zna…. Možda i toga bude.

Puno drugačija slika nije niti u Europi. Oni koji kane kreirati buduće politike u Hrvatskoj trebali bi, primjerice, znati zbog čega je i kako došlo do dogovora o minimalnoj plaći u Njemačkoj.

Vezana je ta priča i uz mini poslove koji nam prijete i rastuću grupu siromašnih koji rade…. Ali koga briga. Ako je drugima uspjelo uljepšat statističku sliku gazeći rad i radnike, možemo i mi. To je bolje nego se boriti da svaki radnik bude pošteno plaćen i da se zakoni poštuju i da se porezi plaćaju…