Dok se paralelno odvijaju svi ti nadzemni i podzemni pregovori o slaganju nove vlasti, budući sabornici obožavaju tupiti kako njima nije do – fotelja. Pušu jedni na druge kao psi i mačke, ali na temu omrznutih fotelja pjevaju istu pjesmu koja već svima izlazi na uši. Nas ne zanimaju fotelje, nego naša mila domovina. Dakle, boljitak. Principi. Građani. Promjene. Ali neusporedivi šampion te šuplje gnjavaže je ipak Most.

Kao da su svi drogirani istom supstancom u točno isti sat, njihovi zastupnici svaki dan, barem po sedam puta frknu u kamere da fotelje nisu njihova priča, nego reforme i samo reforme. Zato se uopće ne smije ni tražiti da kažu tko bi im odgovarao kao mandatar. Kojem bi vrhunaravnom »nestranačkom« stručnjaku poklonili povjerenje i fotelju (!) predsjednika Vlade. Tko bi im vodio financije. U čije bi pametne ruke željeli staviti teške funkcije ministra pravosuđa, gospodarstva, kulture… A tako, naravno, blokiraju i prvo sljedeće pitanje: Na temelju čega?

Na prizemne i plitke sačekuše o položajima njima je ispod časti odgovarati. Gadi im se što su novinari tako banalna bića pa neprekidno tupe po istome: tko, tko, tko? To je za njih nedostojni razgovor o foteljama, a oni žele doktorirati na supstanci.

Sada, međutim, dok čekamo bijeli dim iz najvećeg antifoteljaškog čistunca Mosta, odakle dimi puno više informacija nego što se da probaviti, krajnje je vrijeme da se razbije ta fama o foteljama kao paradigmi za najgoru sistemsku bolest, perverziju i štetu.

Jer baš su »fotelje«, o kojima je Most razvezao sve najgore, a onda tako isto cvrkuću i njegovi papagaji, i te kako bitan faktor u svakom poretku i u svakoj postizbornoj shemi. Ključno je koja je osoba na čelu seoske biblioteke i kućnog savjeta zgrade od osam katova, a kako ne bi bilo u rasteru države. Pa ne postoji organizacija vlasti bez rasporeda fotelja.

Kad god se mijenja mandat, javnost želi i mora znati i to tko će točno rukovoditi politikama na kojima su dobiveni izbori. Kojim će ljudima biti povjerena realizacija određenih programa? Koja imena preuzimaju odgovornost i staju u prvi plan? Kakvi su to profili? S kakvim kredibilitetom, političkom podrškom i kompetencijama? Kad ne bi bilo toliko važno koga će se posjesti u »fotelje«, nego samo to koje mjere želimo provesti, tada bi svatko sa zadovoljavajućom razinom formalnog obrazovanja mogao postati ministar. A to je, jasno, potpuna besmislica.

Presudno je, dakako, prvo tko će biti premijer, tko članovi Vlade, ali i to tko će točno dobiti fotelju šefa neke agencije, državnog instituta, javnih poduzeća… Fotelje su važne i one ne smiju biti rezervat stranačkih poslušnika i pulena, nego mjesta za ljude od struke i integriteta. Slaganje mreže »fotelja« počinje od glave, a zatim se spušta dolje, do kraja, gdje god odlučujuću riječ ima država, a time i nova administracija, i to mora biti smrtno ozbiljan posao. Zato neka se aspiranti na presudni utjecaj u novoj vlasti ostave afektiranja o preziru prema foteljama i neka nam, umjesto toga, hitno pokažu taj svoj kadar kojim se hvale na neviđeno.