U manje od godinu dana rusko-turski odnosi doživjeli su dramatičnu promjenu – od vrtoglavih vrhunaca kakvima smo svjedočili početkom prosinca 2014. godine za vrijeme Putinova posjeta Ankari do ponora na rubu sukoba, a svakako ekonomskog rata, čemu svjedočimo posljednjih dana, nakon što je tursko ratno zrakoplovstvo srušilo ruski borbeni zrakoplov.

Prije godinu dana, 1. prosinca 2014., Vladimir Putin doputovao je u Ankaru, a zajedno s njim još deset ruskih ministara i snažno privredno izaslanstvo. Nekoliko mjeseci nakon uvođenja sankcija Rusiji zbog njene uloge u ukrajinskoj krizi Turska je bila izvrsna prilika za Rusiju, tržište na kojem je namjeravala nadoknaditi gubitak izazvan sankcijama. Putin i njegov turski domaćin Recep Tayyip Erdogan dogovorili su se da će dvije države do 2020. utrostručiti trgovinsku razmjenu – s 33 na 100 milijardi dolara, načelno je dogovorena izgradnja plinovoda Turski tok. Putin je hvalio Erdogana zbog »dalekovidne odluke« da se ne priključi sankcijama koje su EU i SAD uvele Rusiji. Građanski rat u Siriji bio je kamen spoticanja. Putin je podržavao i podržava sirijskog predsjednika Bašara al Asada, Turska bi ga rado vidjela bilo gdje, samo ne na vlasti. Drugo sporno pitanje bila je Ukrajina i to zbog snažnih veza Turske s krimskim Tatarima koji se mahom protive ruskoj aneksiji Krima. Činjenica da je Turska drugi najvažniji vanjskotrgovinski partner Rusije, prvi je Njemačka, bio je snažan zalog za tezu da će se odnosi dvije države poboljšati.

Nakon toga trijumfalnog posjeta odnosi su malo po malo nazadovali. Već prije nekoliko mjeseci postalo je izvjesno da Turskog toka neće biti, Sirija je postajala sve veći kamen spoticanja u odnosima dvije države, a od ruske vojne intervencije po pozivu predsjednika Asada koncem rujna na nizbrdici bilježimo naglo ubrzanje.

Rušenje ruskog suhoja – u turskom ili sirijskom zračnom prostoru – te je odnose doveo do zamrzavanja. O samom događaju znamo malo činjenica. Znamo da je zrakoplov srušen, znamo da je jedan član posade ubijen, drugi se uspio spasiti. U svemu ostalome što je objavljivano posljednjih dana svatko ovisi o tome kojoj će strani vjerovati pa je najbolje ne vjerovati niti jednoj. Turska tvrdi da je ruski zrakoplov upozoren deset puta, da je upozoravan pet minuta (kasnije je rečeno da je upozoravan dvije minute), da je u turskom zračnom prostoru bio deset sekundi (kasnije je to korigirano na 17 sekundi), te da narušavanje zračnog prostora potvrđuju radarske snimke. Ruska strana tvrdi da nikakvih upozorenja nije bilo, baš kao ni narušavanja zračnog prostora. No, ako je narušavanja bilo i ako je ono trajalo 17 sekundi, rušenje aviona pokazuje da je turska strana bila malo prebrza na obaraču. Da se tako ponaša japanska vojska mogla bi barem jednom mjesečno rušiti neki kineski vojni zrakoplov.

Sjedinjene Američke Države stale su iza svoje saveznice Turske, a nasuprot svog obnovljenog neprijatelja Rusije. No, Sjedinjene Države imaju mnogo razloga biti nezadovoljne Turskom. Posljedica turskog čina je točno ono što SAD ne žele – daljnje rusko vojno jačanje u regiji. Ubuduće će ruske jurišne zrakoplove pratiti lovci, pojačava se protuzrakoplovna obrana, prema Siriji je poslana krstarica Moskva, a u Siriji će biti instalirani raketni sustav S-400. Sasvim dovoljno da Amerikanci kipte od bijesa.

Turska strana, čini se, polako postaje svjesna posljedice svog čina. Službeno ne reterira, Erdogan je izjavio da se ne trebaju nikome ispričati jer ako se netko treba ispričati to su oni koji narušavaju turski zračni prostor. No, Erdogan je zvao Putina (ne odgovara mu na pozive), zatražio je sastanak s Putinom u Parizu 30. studenoga, ali nije dobio odgovor, a da Erdogan nije sretan nakon što je turski zrakoplov srušio ruski može se iščitati i iz njegove izjave da bi reagirali drugačije da su znali čiji je to avion i možda bi ga »drugačije upozorili«.

Rusija, pak, najednom otkriva niz nepravilnosti u Turskoj, a posljedica svega će biti ekonomske mjere. Neki ključni zajednički projekti vjerojatno će biti zaustavljeni (plinovod Turski tok, ali i izgradnja nuklearne elektrane). No, dok obustavljanje tih projekata šteti i Turskoj i Rusiji,  neke mjere koje će poduzeti Rusija štetit će samo Turskoj. Već sad je izvjesno da će broj ruskih turista znatno pasti, a tih je turista u Turskoj godišnje bilo tri milijuna i trošili su oko pet milijardi dolara. Ruski ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev iznenada je zaključio da u zadnje vrijeme prima sve više pritužbi udruga potrošača i inspekcija na kvalitetu hrane koja se uvozi iz Turske i navodno 15 posto te hrane ne zadovoljava ruske standarde. Kvaliteta te hrane, a Rusija je važno tržište za tursko voće i povrće, pojačano će biti kontrolirana, a čim Rusija pronađe druge dobavljače, ruska agencija za hranu mogla bi pronaći dovoljno nepravilnosti da obustavi uvoz hrane iz Turske.

Svi ti događaji dodatno su zakomplicirali sve što ima veze sa Sirijom i borbom protiv Islamske države. Od velike koalicije protiv IS-a koju traži francuski predsjednik Hollande u dogledno vrijeme neće biti ništa, a politički pregovori o budućnosti Sirije koji se vode u Beču, i koji su ionako jalovi, postaju gotovo besmisleni. Eto, dakle, u manje od godinu dana rusko-turski odnosi prošli su put od vrhunca do ponora, bez naznake onog glasovitog dodatka »i nazad«.