A mogao je to biti veliki finale uvertire; onaj kad bubnjevi bjesomučnom grmljavinom najavljuju početak predstave koja obećava duboko dirnuti gledatelje, ili im, u onim najuspješnijim djelima, trajno promijeniti živote. Nakon krešenda s porukom, grmljavine koja bi nekom zlonamjernom uhu mogla zazvučati i poput prijetnje, na scenu bi stupio novi kralj, dok bi eho još odzavanjao po šatri, zvučeći pomalo pout odjeka stupanja dobro uglačanih i još više ujednačenih vojničkih čizama.

Samo, jebi ga, Tomislav Karamarko nije uspio pobijediti na izborima, pa se, umjesto uživanjem u trijumfu i marnoj predaji radu na dubinskim promjenama društva, trenutno bori u ligi za politički opstanak, s ne pretjerano obećavajućim koeficijentom pored svog imena.

A skoro da je šteta, jer su se stvari tako kronološki poklopile da je nepravomoćna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu protiv kolege Dražena Ciglenečkog i Novog lista mogla biti prekrasnom metaforom vremena koje je upravo došlo, onom koju bi se jednom u budućnosti izučavalo ako bi se željelo shvatiti što je snašlo Hrvate neobično burnom sredinom drugog deseteljeća 21. stoljeća poslije Krista.

Ovako će nepravomoćna presuda sutkinje Perice Norac-Kevo ostati bez zaslužene slave povijesnog trenutka i naši unuci se njom vjerojatno neće previše baviti.

No, kako je nama i dalje živjeti u neobično burnoj sredini drugog desetljeća 21. stoljeća, u kojoj je jedan od stupova društva i dalje Ivan Turudić, na ovom mjestu u neobično rizičnom napadu inspiracije nazvan “sitnim totalitarnim umom” (http://www.novilist.hr/Komentari/Blogovi/Zalede-Jasmina-Klarica/Turudicev-selotejp-sramotna-igra-sitnog-totalitarnog-uma) i kako je nepravomoćna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dalje jedina u slučaju protiv građanina Dražena C., koji se drznuo jezičavo kritizirati političko djelovanje gospodina suca (jer je lani napisao da njegovo djelovanje za domaće društvo nanosi veću štetu nego otužni performans koji je u to vrijeme izvodio ishlapjeli bivši četnički vojvoda Šešelj), valja ipak o svoj toj nesuđenoj metafori epohe nešto i napisati.

U cijeloj priči, naime, nije problem u tome što se nježno domoljubno srce neotesanog suca političkih ambicija našlo povrijeđenim jer ga se stavilo u istu rečenicu sa ćosavim vojvodom. Reklo bi se doduše, da je netko tko je u interviewu samo nekoliko mjeseci prije toga nazvao premijera Zorana Milanovića boljševikom i monarhom koji “pluta po bespućima svog neznanja i bahatosti”, nešto otporniji na žešći riječnik političke arene. No, nježnost je ionako u srcu promatrača.

Nije čak ni problem u tome što ni Turudić, ni sutkinja, moguće čak i nenamjerno, nisu uspjeli shvatiti da djelovanje ovog pravosudnog wannabe boljševika i monarha koji pluta po bespućima svog neznanja i bahatosti zapravo u tekstu koji ga je potresao nije uspoređeno s “dejstvovanjem” Šešelja u vrijeme rata. Nego, a valja to reći čim jasnije i sporije, relevantnošću tada aktualnih uvreda na račun Hrvatske koje je Šešelj izgovarao svakome tko ga je htio slušati, a o kojim je čak raspravljao i Sabor.

Stvarni doseg tih Šešeljevih napada bio je otprilike dosega zapjenjenih desničarskih komentara pod tekstovima na komentarima medija (koji su se, usput, znatno prorijedili u zadnjih 15-20 dana, tko zna zbog čega) i bilo je otužno uopće gledati da tome službena domaća politička scena posvećuje više od pola sekunde svoje pažnje, za razliku od bijesnih politikantskih istupa čovjeka na funkciji s koje se politikom ne bi trebao baviti.

Nije čak problem u tome da sutkinja nepravomoćnu presudu s pripadajućom solidnom odšteticom od 150.000 kuna obrazlaže, između ostalog, time da je autor teksta mogao pretpostaviti da će objavljeni tekst kod Turudića izazvati “neugodu, nezadovoljstvo, frustraciju i ljutnju”. Sutkinja je osoba od prava, pa ona možda ne zna da skoro svaki politički komentar kod svog objekta izaziva emocije koje je navela u presudi i da su to jednostavno osnovna pravila demokratske igre. Doduše, morala bi ih ipak znati, obzirom na posao kojim se bavi, ali, hajde, recimo da ni to nije problem.

Ocjena suda kako je “općepoznato” što ime ratnog zločinca Vojislava Šešelja predstavlja za sve državljane RH i na osnovu tog “općepoznatog” stava izrečena presuda opasni su presedan koji otvara prostor političkoj cenzuri bez granica. “Općepoznato” je što predstavlja i recimo izraz “boljševik”, “komunizam”, “korupcija”, kvragu, sutra će se naći neki sudac koji će napisati da je “općepoznato” što građanima Hrvatske predstavlja izraz “hadezeovac”, pa će slobodu govora mjeriti količinom uznemirenosti koju je formulacija izazvala u srcu tužitelja.

Još opasnije je, međutim, ono što bi moglo ležati između redaka. A, govoreći onako čisto subjektivno, među njima se da iščitati da, obzirom na bizarnu visinu dosuđene kazne, ni sam Turudić ne očekuje da će mu cifra osvanuti na računu nakon što priča prođe ostale sudske instance. Stoga je osnovni cilj cijele priče, pravosudnog i medijskog skandala međunarodnih razmjera, ne zarada – nego poruka, upućena javnosti, novinarima, urednicima i vlasnicima medija: “Pazite što radite”.