Počinju konzultacije kod predsjednice države, a Most opet ima novi imperativ: obavezno proglašenje isključivog gospodarskog pojasa. I za to traže potpis od SDP-a i HDZ-a. To je ono kad se koristiš državnim suverenitetom i uspostavljaš totalnu kontrolu nad maksimalnom kilometražom mora uz svoje obale.

Divno, jako to podržavam, iako to ne ide samo tako. Treba to ispregovarati s Bruxellesom, toliko Most valjda zna. Kad su nas primali u EU, tražili su da se pojasa ostavimo do daljnjega, a mi smo pristali. Ali sada, u kontekstu izbora, specifični problem na temu gospodarskog pojasa je to što od Mosta sada prvi put čujemo da ga uopće spominju. Provjeravam i u njihovom izbornom programu. Nema ga.

No Petrov i njegovi »timovi« i inače vole iznenađenja. Svaki dan imaju neki novi zahtjev. Ili promjenu prethodnih pozicija. Ili sve to kombinirano. Tako da, brat bratu, ne samo da šira javnost sve teže razabire tko je Most i kojoj školi javnih politika oni uopće pripadaju, nego su i svoje vlastite birače bacili u tešku nedoumicu. Ljudi koji su za njih glasali zbog konkretnih obećanja, a ne naprosto zato što su bijesni, imaju s Mostom velike smetnje na vezama, a nije lako ni potencijalnim partnerima koje silom pritjeruju u svehrvatsku vladu.

Pa evo, u kampanji se Most predstavio građanima kao zagovornik poreza na nekretnine, većih ulaganja u drugi mirovinski stup, šire privatizacije zdravstva, referenduma o pravu glasa za dijasporu, politike štampanja novca, kreditiranja isključivo u kunama, ukidanja devizne štednje… I od svega toga su uglavnom ili odustali, ili su bitno promijenili ploču. Ne kvalificiram ni ono prije, ni ovo sada, samo kažem.

Svakako, to je vrludanje i predomišljanje postalo napadno, a cijela situacija navodi da se konstatira sljedeće. Prvo, Most ne može biti arbitar u svim državnim poslovima od »a« do »ž« – a u tu su se ulogu uživjeli s nevjerojatnom dozom nekritičkog samopouzdanja – jer je bitno i nepopravljivo za to potkapacitiran. Petrov na televiziji proziva Milanovića i Karamarka zbog njihovog sumanutog ega, ali baš je njegov ego jedno čudo neviđeno. Most čak više i ne uvjerava, nego diktira. Ne pregovara, nego ucjenjuje.

Drugo, kakve se god politološke teorije uz to izmišljale, Most ima ozbiljan manjak legitimiteta da se vlada kao kralj svemira. Prvotnih 19, sada već najviše 15 saborskih sjedala, nije dovoljna težina da bi oni vezali povodac na vrat SDP-ovoj i HDZ-ovoj koaliciji, koje su sigurno i ovakve i onakve, ali su na izborima ipak zajedno zaradile 115 mandata. Bez IDS-a. Takvo neobično ponašanje znak je stanovite dezorijentacije.

I treće, mantra prvaka Mosta o upravo povijesnom povjerenju koje su im dali birači mora napokon biti stavljena u realan kontekst. Ukupno 87 posto građana, naime, nije glasalo za Most, a samo 13 posto jest, i taj bi odnos snaga ipak bilo pristojno uvažavati. Pa kad se Petrov toliko uznosi svojom izbornom podrškom, treba ga podsjetiti da ga obojica rivala, i Milanović i Karamarko, šiju za trostruko.

I zato hajmo mi lijepo opet na izbore. Nije to ni tako velika cijena da izađemo iz ove slijepe ulice i da se igrokaz prekine.