Francuska će ostati zemlja slobode, obećava francuski predsjednik Francois Hollande, dok istodobno objavljuje da je Francuska u ratu, iako je riječ o kontradikciji. Sloboda i ratno stanje imaju malo zajedničkoga, budući da je ratno stanje istodobno i stanje neslobode. Hollande najavljuje promjenu ustava Pete Republike, čime bi se pod egidom borbe protiv terorizma uvela brojna ograničenja građanskih sloboda, dakle svega onoga što je i bio glavni cilj terorističkog napada na Pariz. Nisu li upravo te vrijednosti – vrijednosti slobode i demokracije – najviše vrijednosti Pete Republike, vrijednosti kojih se teroristi najviše plaše? A sada bi, upravo zahvaljujući strahu, upravo te vrijednosti trebale biti dobrovoljno žrtvovane na oltaru francuske inačice Bushova rata protiv terorizma?

Za razliku od tadašnjeg norveškog premijera Jensa Stoltenberga, koji je na Breivikov teroristički napad u Oslu prije nekoliko godina odgovorio demokratski i staloženo, pozivom na »više demokracije, više otvorenosti i više suradnje«, Hollandeov odgovor je radikalan i militantan. Iako svojim sugrađanima obećava da Francuska neće pokleknuti pred strahom i da će nastaviti svojim načinom života, čini se da će ubuduće malo toga biti kao što je bilo. Francuski parlament jučer je produljio izvanredno stanje za još tri mjeseca jer, kako je to obrazložio premijer Valls, »zbog zaštite francuskih građana ponekad treba ograničiti određen broj naših sloboda«. Uvedene su brojne restriktivne mjere kojima se ograničavaju prava potencijalnih sumnjivaca, poput ograničenja kretanja i boravka u Francuskoj, lakšeg izbacivanja sumnjivih iz zemlje i zapljene njihove imovine, kao i lakših istraga. Međutim, uveden je i niz mjera kojima se drastično zadire u prava svih građana. Tako su uvedene posebne sigurnosne mjere u školama i na sveučilištima, kao i na aerodromima i željezničkim kolodvorima, a dopušteno je i uvođenje policijskog sata. Vlasti su zatvorile čak i tržnice, zabranjena su i sva javna okupljanja, čime su unaprijed zabranjeni prosvjedi antiglobalista tijekom skorog UN-ovog summita o klimi u Parizu, a u sklopu izvanrednog stanja, policija dobiva veće ovlasti za pretrage novinara, kao i mogućnost nadzora nad medijima!?!

Francuski predsjednik, odlučan kao nikad, maksimalno je zaoštrio retoriku, najavljujući bespoštedni rat protiv terorista. Hollande se pokušava profilirati u vojskovođu i u istinskog nacionalnog lidera, što mu nije pošlo za rukom u tri protekle mirnodopske godine njegova mandata. Čini se da stoga vješto koristi tragediju kako bi ojačao svoj unutarnjopolitički položaj koji, kao što znamo, i nije osobito zavidan. Dvije godine uoči predsjedničkih izbora Hollande je valjda najnepopularniji predsjednik u povijesti Pete Republike, a za vratom su mu antiterorističkom histerijom ojačana liderica ekstremne desnice Marine Le Pen, ali i Nicolas Sarkozy na čelu konsolidiranih Republikanaca, kako se odnedavno naziva nekadašnji UMP, glavna stranka francuske desnice.

Možda je i zbog toga Hollande odlučio krenuti u ovaj rat, iako prije toga nije jasno odredio njegove ciljeve, a još manje precizno definirao protivnika. Naredio je jedinom francuskom nosaču zrakoplova »Charles de Gaulle« da krene prema Perzijskom zaljevu kako bi francuski zrakoplovi mogli bombardirati ciljeve u Siriji, zanemarivši činjenicu da su napad na Pariz većinom izvršili teroristi iz svojih uporišta u Parizu i Bruxellesu, a uglavnom je riječ o slabo integriranim i radikaliziranim pojedincima koji su rođeni u Francuskoj i Belgiji, i kojima je francuski materinji jezik.

No, ovaj rat nije samo francuski rat. Ovo je europski rat protiv terorizma, i to ne samo zato što je Francuska aktivirala zajedničku europsku obranu, testirajući time europsko (ne)jedinstvo. Ratna psihoza zahvatila je Europu, a čak su i u SAD-u – gdje su početkom prošlog desetljeća patentirali beskonačan rat protiv terorizma, rat koji je donio niz bliskoistočnih invazija, čije su posljedice sada zapljusnule Europu u obliku izbjegličkog vala i terorističkog pokolja – napad u Parizu iskoristili kako bi dodatno zaoštrili svoje ionako restriktivne antiterorističke zakone, iako je jasno da ovo prvi rat poslije Drugog svjetskog rata u kojem je Europa sama. Europska komisija najavljuje hitne promjene protuterorističkog zakonodavstva, a niz zemalja već je povisio stupanj ugroženosti. Zbog lažnih dojava o bombama prazne se europski aerodromi i nogometni stadioni. Diljem Europe otkazuju se letovi i nogometne utakmice, zabranjuju se javna okupljanja i, povrh svega, na granicama europskih zemalja ubrzano niču granične kontrole i ograde, u strahu od terorista koji tobože nadiru u Europu pod okriljem izbjegličkog vala. Europa se preko noći zatekla u stanju straha i masovne psihoze, a riječ je o stanju u kojem ljudi lako prihvate nerazumne i pretjerane mjere. Europljani se dobrovoljno odriču svojih prava i sloboda, a upravo je to ono što teroristi žele.