Foto Reuters
Ekspanzija terorizma prerasla je u pravi rat, za koji se možemo zavaravati da još uvijek nema obilježja onog klasičnog, Trećeg svjetskog, ali je svakako globalan. Ako ga tako ne budemo tretirali, nećemo znati zaustaviti ga. Kaos i nesigurnost su posijani u srcu Europe i simbol njezine civilizacije
Njemački pijanist Davide Martello biciklom je dovezao svoj instrument i ispred Bataclana odsvirao »Imagine« Johna Lennona. Naslovnica jednih novina bila je crtež, znaka »Peace«, u čijem je središtu Eiffelov toranj. Na drugoj: Je suis Parisien. Cijeli svijet solidarnost s Francuskom izražava bojama njihove zastave. Barack Obama udar u Parizu proglasio je napadom na čovječanstvo…
Nakon što su u siječnju na gotovo istom mjestu pobijeni novinari Charlie Hebdoa, što su neki njihovi zapadni kolege pokušali suludo »opravdati« provokativnošću njihovih crteža, sada je valjda svima jasno da se svijet suočava s novim oblicima terorizma. I da nema nikakvih, što se sigurnosti građana tiče, pravih odgovora na to. Koliko god kao krivca i glavnog neprijatelja isticali takozvanu Islamsku državu, u svemu superiorniji Zapad ranjiviji je nego što se pretpostavljalo i ničim ne garantira da se već reprizirani i još strašniji masakr u Parizu, ili bilo gdje drugdje, ne može ponoviti.
Ekspanzija terorizma prerasla je u pravi rat, za koji se možemo zavaravati da još uvijek nema obilježja onog klasičnog, Trećeg svjetskog, ali je svakako globalan. Ako ga tako ne budemo tretirali, nećemo znati zaustaviti ga. Kaos i nesigurnost su posijani u srcu Europe i simbol njezine civilizacije, Pariz, grad svjetlosti, glavna je meta onih koji planet žele pretvoriti u tamni vilajet i crnu rupu.
– Nije Pariz taj za koga se trebamo moliti, to je svijet, s pravom je napisala jedna Indijka. Jer, dan ranije kada je ista ta Islamska država u dvostrukom bombaškom napadu u Bejrutu ubila 43 ljudi i ranila više od 200, nitko nije izrazio sućut libanonskom narodu, obojao svoje monumente i nacrtao cedar kao simbol mira. Nitko nije svirao klavir, niti je to bila glavna tema bilo kojih europskih novina, sklonjena u rubrike u kojima se objavljuju brojke, a ne imena poginulih. Niti je bilo tko od nas javno poručio: Svi smo mi Libanonci.
Nije ni Barack Obama taj događaj nazvao »napadom na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje dijelimo«, iako Bejrut zovu »Parizom Bliskog istoka«. Ni hrvatski premijer nije se tim povodom obratio naciji, niti je njegov opozicijski konkurent ubijenima u počast javno zapalio svijeću. Niti je bilo tko od nas stavio na svoje Facebook profile zastave Libanona, Palestine, Iraka, Libije, Afganistana ili Sirije kada su ubijeni milijuni ljudi.
Nije to nikakva slučajnost, jer gotovo istog trenutka kada su mučki pobijeni nedužni drugovi iz Charlie Hebdoa, 7. siječnja, teroristi Boko Harama u Nigeriji su masakrirali dvije tisuće žena i djece. Jesu li njihovi životi manje vrijedni od života zapadnjaka? Ima li krv ubijenih u Parizu i Bejrutu drugačiju boju, pitaju se svi oni kojima su žrtve uvijek i jedino žrtve, ma gdje to i u čije ime bile pogubljene.
Samo zaustavljanje rata i eliminiranje njegovih uzroka na mjestu gdje je poput karcinoma buknuo može zaustaviti terorističke metastaze koje su zahvatile i tako vitalne europske organe kao što je Pariz i prijete organizmu slobode riječi, mišljenja, kretanja, trgovine. Svedemo li sve na izbor između Kalifata i Reicha, bit će dokaz da su teroristi u svom zločinačkom naumu pobijedili. Svjetlo će zauvijek biti ugašeno ne samo u Parizu. I zavladat će svijet tame.