Ishod jučerašnjih izbora, kakav god on bio, pobjedniku će u ruke predati zemlju  upravljanje kojom će biti sve samo ne lagan i ležeran posao. Pobjednička opcija pred sobom će imati gotovo nemoguć zadatak izvući državu iz spirale propadanja, koja zadnjih godinu dana istina pokazuje znake obrnutog trenda, ali koja je i dalje tu. Dovoljno se samo sjetiti kredita u francima o kojima će se nakon izbora očitovati Ustavni sud.

Imat će pred sobom zemlju koju je prektički nemoguće reformirati. Na primjer obrazovanje. Djeca ovdje uče stvari gotovo na način kao što su to radili njihovi roditelji. Sporo i s puno bespotrebnih znanja koja je najčešće usvajaju besmislenim bubanjem besmislenih činjenica. Dok njihovi vršnjaci u Sjedinjenim Državama imaju znanja maltene za vođenje investicijskog fonda, mali Hrvati bubaju napamet definicije oranice i vrta.

Unatoč ipak vidljivim napretku u zadnjih 25 godina, Hrvatska je i dalje relativno zaostala, inertna, spora i kaotična zemlja. U najvećem dijelu nespremna za izazove koji se stavljaju pred države u 21. stoljeću. Sljedeće četiri godine bi u tom smislu mogle biti ključne, posebno zbog toga što se događa u okruženju s brojnim otežavajućim faktorima, od gospodarske krize koja se vuče već osam godina pa do izbjeglica kojeg su prije samo par godina mogli predvidjeti samo najupućeniji u tajne geopolitike i međunarodnih odnosa.

I zbog toga onaj tko dobije priliku voditi zemlju  pred sobom ima odgovornost koja se može mjeriti samo s onom koja je 1990. pala u ruke prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. On ju je, usprkos nekim značajnim pogrešnim potezima, ipak uspio opravdati. Zemlja je obranjena i ostvarila je neovisnost. Na onima koju su došli poslije njega bilo je da taj okvir, koji je što zbog subjektivnih što zbog objektivnih razloga ostao prazan, popune na način koji bi Hrvatsku postavio na izravan put prema modernitetu i stabilnosti. U zadnjih 25 godina išlo je to uz velike probleme, od rašomona s haškim tribunalom pa do svjetskog financijskog sloma, pa politički lideri imaju i opravdanja za ono što nije, a definitivno je trebalo biti napravljeno. Priključak sa civiliziranim i razvijenim svijetom napravljen je, ali on je toliko krhak i toliko slabašan da ne bi trebalo puno da se  raskine. I zato je na onima koji će Hrvatsku voditi sljedeće četiri godine veliki zadatak. Jer ako se i to razdoblje izgubi ili nedovoljno dobro iskoristi teško da će se dobiti i druga šansa. A ako se i dobije ona će biti puno teža za iskoristiti nego što je ova  sada pred nama.

Vremena je sasvim dovoljno, bez obzira na sve poteškoće. I onaj tko dobije vlast više se neće moći izvlačiti ni na Carlu Del Ponte niti na sumnjive američke stambene kredite koji su efektom domina gotovo srušili svjetski ekonomski poredak. Pred njim je jasan, gotovo povijesni zadatak čije bi neispunjavanje moglo imati katastrofalne i moguće nepovratne posljedice za budućnost Hrvatske i njenih građana. Onaj tko omane na ovom zadatku ostat će zapisan u povijesti kao što bi prošao netko tko bi 1991. izgubio rat. Kao povijesni gubitnik i kao onaj tko je Hrvatsku trajno zakucao na Balkan i u poziciju nevažne i iritantne jugoistočne provincije Europske unije. Osvajanje vlasti u studenome 2015. nije nikakav privilegij. Naravno, ako pobjednik zaista želi napraviti nešto dobro, a ne samo glumiti manekena koji daje izjave i jednom mjesečno odlazi u Bruxelless na Europsko vijeće kako bi se slikao s moćnima i uspješnima.