Dvanaest eura za metar bodljikave žice – prava sitnica. Toliko je platila Slovenija kako bi dijelove svoje granice obranila od napada izbjeglica, koje stižu sa zlim namjerama da prijeđu preko slovenskog tla i da na svojim cipelama dijelove Slovenije odnesu preko Austrije u Njemačku i druge zapadne zemlje. Slovenska televizija objavila je da je u državu već stiglo 125 kilometara bodljikave žice, koja bi mogla poslužiti za ograđivanje Slovenije od globalnog problema s migrantima. Vijesti kažu da će u postavljanju žice na nekim sektorima pomagati i slovenska vojska, koja će potom nadzirati situaciju na terenu i sprječavati izbjeglice da bodljikavu žicu oštete ili je ne daj bože ukradu i ponesu sa sobom u Njemačku. Oštrije mjere prema izbjeglicama, odnosno jači nadzor granica, očekuje se idućih dana. S obzirom na spomenutu investiciju od dvanaest eura po metru, valja vjerovati da će do naslućenih oštrijih mjera i doći. Nećemo na ovom mjestu govoriti o Sloveniji, njezinoj politici i odnosu prema nevoljnicima što iz svojih država bježe u potrazi za sigurnošću i boljim životom. O tome će već svatko zauzeti svoj stav, sukladan već formiranom mišljenju o aktualnoj velikoj seobi naroda. 

Reći ćemo ponešto o bodljikavoj žici, na temelju knjige »Politička povijest bodljikave žice«, autora Oliviera Razaca. Izumio ju je 1874. godine Joseph Glidden, američki farmer, pa njome ogradio svoje zemljište. Neće proći dugo, a bodljikava žica postat će političko oružje i simbol opresije. Njome su ograđivali američke Indijance, pokorene narode u nekoliko ratova, bodljikavom žicom ograđivali su koncentracijske logore i postavljali je između linija fronte, na prostor ničije zemlje u svjetskim ratovima. Prije izgradnje Berlinskog zida, istočni od zapadnog Berlina najprije je bio odijeljen bodljikavom žicom. Njezine bodlje kasnije će zamijeniti oštrice, koje sam prvi put vidio na ogradi kojom se UNPROFOR ograđivao od lokalnog stanovništva u vrijeme bosanskohercegovačkog rata. U to vrijeme doživljavao sam je kao barijeru koja za cilj ima zaustaviti nas, djecu željnu svega, da se domognemo unproforske čokolade. – Negativni i podsvjesni simbolički naboj bodljikave žice može djelovati kao instrument odvraćanja, ovisno o političkoj i pragmatičkoj računici onih koji odlučuju o njezinu korištenju, napisao je Razac (Le Monde Diplomatque, hrvatsko izdanje, kolovoz 2013.) pa naveo da »obrambena estetika« bodljikave žice »čini vidljivima ponovno pronađenu sigurnost i kontrolu zajednice«. Autor knjige ističe, također, da bodljikava žica »funkcionira kao indikator političkih razlika« pa postavlja pitanje »zašto policija i vojska mogu zaustavljati prosvjednike rastezanjem rola bodljikave žice po ulicama Filipina ili Brazila, dok se francuski žandari brane tankim štitovima od pleksiglasa?« 

Potom ističe da pri odgovoru na ovo pitanje u obzir valja uzeti »razinu osjetljivosti na pretrpljeno i uočeno nasilje«.

– Odgovor na pitanje »bodljikava žica ili ne?« prilično je pouzdan pokazatelj političke tehnologije i vrste odnosa između vladajućih i onih kojima se vlada, piše Razac. Na ovom mjestu valja se zapitati kakav će stav prema bodljikavoj žici na svojim granicama zauzeti slovensko društvo. Hoće li Slovenci u ograđivanju svoje granice vidjeti »ponovno pronađenu sigurnost« ili će pak pokazati da su društvo s visokom razinom osjetljivosti na »pretrpljeno i uočeno nasilje«. Kako stvari stoje, dobrome se ne treba nadati, jer prema vijestima što stižu iz susjedne zemlje, a objavljuje ih ljubljanska Mladina, Slovenija je izložena »nacionalističkoj histeriji«, u kojoj »sudjeluju svi pa i slovenski nacionalni TV servis«, koji je prostor u emisiji što se bavila temom izbjeglica dao i notornom Zmagi Jelinčiću. Na ničijoj zemlji između Hrvatske i Slovenije, dakle, uskoro možemo očekivati simboliku opresije, što je zapravo gola istina o vremenu u kojem živimo. Bodljikava žica, piše Razac, upisana je na listu svjetske baštine kao simbol okrutnosti čovjeka prema čovjeku u 20. stoljeću. Kad je riječ o okrutnosti, stoljeće u kojem živimo, posvjedočit će uskoro i bodljikava žica na prostoru »ničije zemlje« između Hrvatske i Slovenije, nije se previše promijenilo u odnosu na stoljeće koje su, uz ostalo, obilježili koncentracijski logori i plinske komore.