Hrvatska već godinama traži nešto što se zove protestna opcija, ali čini se, nikako da je pronađe. Gotovo u pravilu na svakim izborima netko istakne kandidaturu za tu titulu, dobro krene, poleti i baš kad se svima čini da je to konačno to – dogodi se još jedna politička katastrofa. 

Tako je prije nešto više od deset godina u igru niotkud uskočio dečko s Trešnjevke Boris Mikšić, zamalo ušavši u drugi krug predsjedničkih izbora zajedno s tada aktualnim predsjednikom Stipom Mesićem. Potom je Mikšić dobro prošao na lokalnim izborima u Zagrebu, ali nije uspio uhvatiti zamah i vrlo je brzo politički bankrotirao.

Kao protestna opcija prije četiri su godine iskočili laburisti. Na brzinu skupljena stranka, sastavljena od nekadašnjih članova Hrvatske narodne stranke s dobrim vezama među sindikatima uspjela je zaintrigirati dobar dio birača kojima se ne sviđa HDZ, a koji su razočarani načinom na koji su se SDP i njegovo vodstvo postavljali prema onima koji žive, i to loše, od svoga rada, kao i onima koji uopće ne rade.

Iako je puno analitičara optuživalo laburiste za socijalnu demagogiju, riječ je tu ipak bila o zaokruženoj političkoj priči kroz koju je Hrvatska prvi put dobila pravu socijaldemokratsku stranku.

Međutim, nakon što je na izborima prije četiri godine osvojeno čak šest mandata, vodstvo stranke nije iskoristilo priliku već je stranku odvelo u propast završivši saborski saziv sa samo dva zastupnika nakon što su njih četiri, iz ovog ili onog razloga, iz protesta napustila stranku.

U zadnje tri godine, nakon rasapa laburista, kao glavni kandidat za skupljanje protestnih glasova iskočio je ORaH Mirele Holy. Nakon što je izbačena iz Vlade i potom napustila SDP, Holy je osnovala ORaH koji je naišao na jako dobar prijem kod lijevih birača.

Tako dobar da je ORaH u jednom trenutku po anketama javnog mnijenja prešao SDP i osvajao više od 15 posto glasova. Međutim, davanjem podrške Ivi Josipoviću na predsjedničkim izborima i pojavom Živog zida kao potencijalno nove i radikalnije treće opcije, političke dionice ORaH-a naglo su počele tonuti.

I baš su zadnji predsjednički izbori iznjedrili Živi zid kao opciju koju su birači prepoznali kao onu koja bi mogla protresti učmalu političku scenu. Ivan Vilibor Sinčić kao predsjednički kandidat dobro je iskoristio priliku i na izborima osvojio preko 15 posto glasova. Radikalna izravna akcija i protivljenje prisilnim deložacijama dobro je sjela među stanovništvom izmučenom teškom gospodarskom situacijom.

I kad se već činilo da bi Živi zid mogao biti utočište nezadovoljnika svih vrsta na ovim parlamentarnim izborima, u prvi je plan iznenada iskočio Most. Formalno stranka, a u stvari labavi savez lokalnih koalicijskih lista, istisnula je Živi zid i postala legitimni kandidat za titulu protestne opcije.

Sada je već više nego izvjesno da će Most osvojiti minimalno tri ili četiri zastupnika i biti ozbiljan partner za sastavljanje Vlade u slučaju da ni Domoljubna koalicija ni Hrvatska raste ne osvoje apsolutnu većinu u Saboru.

Međutim, za razliku od gore navedenih primjera, Most je totalno heterogena opcija u kojoj ne postoji ni stranačka vertikala, kao ni najniža razina, ne stranačke discipline nego obične zajedničke ideje koja povezuje članove neke stranke.

I stoga ima najveće šanse da se nakon izbora, ako ne raziđe, a ono barem počne djelovati bez neke velike koordinacije između njenih zastupnika. Odmah nakon izbora 8. studenog kreće utrka za nominaciju za novu treću opciju. Do sljedećih parlamentarnih i predsjedničkih izbora četiri su godine i u tom ćemo razdoblju zasigurno ponovo promatrati ovu zanimljivu, iako pomalo uzaludnu utakmicu.