Vrag je taj Facebook, vrag su društvene mreže, vrag je ta iluzija da te komadić virtualne žice može spojiti sa svim i svakim i da ti svi ti »zidovi« daju pravu da po njima šaraš, pišaš, ili »samo« pišeš.

Najpametniji neki svijet na tu se udicu nikada nije dao uhvatiti, ali takvih je malo, baš kao što je malo onih koji su, recimo, imali dovoljno snage baciti televizor iz kuće, a vratiti u stan radio kojeg je Jura Stublić davnašnjih nekih godina bacio van kroz prozor. Uglavnom smo se zakačili, pa idemo tamo makar da vidimo gdje su nam drugovi s kojima više nemamo vremena ni kavu popiti, a kamo li što drugo. Gdje su i što misle, misle li išta, šta nam nude na čitanje, kakvi su im stavovi. Čitaš, pa si utvaraš da ćeš znati odvojiti kukolj od žita, kako bi to lijepo kazao predsjednik saveza nogometnog, ne čineći pritom baš nikakvu razliku između onog što žito jest i onog što kukolj čini. Samo, ponekad se i na toj vražjoj mreži zna naći stvari koje govore puno, a na nama je hoćemo li ih lagano preskočiti željni jeftine razbibrige, ili će nas  natjerati da makar na tren stanemo. 

Kolektivna memorija

Dan je bio onako baš fejsbukovski uobičajen. Red pjesmice, red news-bara, red linkova na kakav članak, pa red vapaja sa stranica političkih stranka što se spremaju na izbore, odnosno red njihova očajnička vaba da lajkamo njihove nadljudske napore da se vlasti dočepaju. Štono bi se reklo, stisni lajk i reci sve za Hrvatsku. Ali na jednom od statusa i crtež. Poznat nekako na prvu.

Crtež stripovski složen, od više  kvadratića. U svakom kvadratu motiv je isti, vidiš da je isti makar od prvog do zadnjeg kvadratića slika blijedi. Na crtežu more, na crtežu pješčana obala, na crtežu malo tijelo što leži tamo gdje se spajaju obala i more. Na njemu crvena majičica kratkih rukava i plave kratke hlače. Ista se slika nanovo crta, ali u svakom novom kvadratiću i majica, i hlače, i more, i obala bivaju sve bljeđi i bljeđi. Ubrzo se više ne da razaznati ni dječak, ni more, ni obala, ubrzo na crtežu ostaje tek neka crtica neprepoznatljiva, da bi na koncu onaj zadnji kvadrat u nizu donio samo praznu bjelinu. Ispod slike rečenica koja otprilike veli, kolektivna memorija kratko traje. Zaboravu treba malo da učini svoje, tek koja kockica, tek koji crtež, tek koji mjesec, ako ne i tek koji dan. Da se dječak zvao Aylan Kurdi, da je imao tek tri godine, da se s njim utopio i njegov petogodišnji brat Galip i majka Rihan, zaboravili smo. Valjalo je i za potrebe teksta sve to google pitati.

Ne treba se nitko nakon ovih par rečenica dizati odmah ljuto na stražnje noge. Nije ovo prozivka ljudskog roda nesvršenog i površnog, ali jest crtica o zaboravu, o činjenici da nam je pamćenje invalidno, da nam je suosjećanje kratkotrajno, da nam je, ako ćemo pravo i da je u desetercu, srce od kamena. Sve, svakim danom više, ima sve kraći rok trajanja, jedino politika traje u nas u vjekove. A dok traje ona nama je baš savršen alibi, savršeno opravdanje pita li nas tko zbog čega slike tako brzo blijede. Dovraga i bestraga, pa mi za tjedan dana rješavamo svoju sudbinu i kako onda misliti na išta, na izbjeglice recimo i na žice što oko nas uredno rastu, kada moramo mislit’ na sudbu! A sudba nam je puka zajebancija, a zajebancijom se uvijek lakše baviti.

Kruha i masti!

Recimo kada osječki studenti pohrle na skup Domoljubne koalicije, pa se požale ni manje ni više nego Milijanu Brkiću, da je u ovoj zemlji teško doći do posla i kad diplomu imaš. Invalidni mediji nisu nas doduše počastili s tim što im je Brkić savjetovao, ako se već ne radi o medijskoj genijalnosti i tekstu otvorena kraja koji pušta da se mašta do krajnjih granica razigra. Slatko je i kada ORAH dođe među birače, recimo onako kako su to učinili u Bjelovaru, pa građanima ne dijeli orahe, kako bi naivac očekivao, već jabuke. Slatke ili kisele, nije precizirano, a i zašto bi kad će radije nego li u jabuku naš prosječni birač zagristi u kruh i mast, tu neodoljivu kombinaciju koju im nudi Milan plemeniti Bandić. Kruha i masti! Neš’ ti slasti. Vab je kad zazoveš Nevenku Bečić, znanu kao sestru Željka Keruma, pa je pitaš da ti komentira listu Hrvatske Građanske stranke u kojoj je sama uža i šira rodbina njena i brata joj, a ona iskreno sedmoj sili odgovara da eto ovaj čas ne može, jer baš vrti ražanj. Možda tu zapravo i nema treće, ili nema sreće, dok svi, baš kako to radi Jadranka Kosor, ne krenemo u ljuti boj s češnjakom i kolcem u rukama.

Stotinu vragova svih boja je otac domovine odavna detektirao, a nitko da se uhvati posla te ih redom eliminira. Inače, sve spomenuto što se uredno dogodilo niste mogli vidjeti, primjerice, na ekranu javnog servisa, barem ne u formi šale i pošalice, jer tamo su pravila taman takva da sve mora biti jednako i svi jednaki, svi fotošopirani tako da nam izbori izgledaju nevini poput jutarnje rose. A dogodilo se, k’o što se događa spomen šibicara, cincara, kriminalaca, komunista, bljedunjavih neprijatelja. Zabava je zagarantirana, zaborav je zagarantiran dok se s jednakim žarom, kao da je prvi put, zabavljamo s Milanovićem i Karamarkom, s kolcem i češnjakom, s paprčkom janjećim i fetom masna kruha.

Post iz dubine

Na kraju se, manje kao početnička greška a više kao jedina istina, čini onaj slogan što ga na svojim plakatima ima bivši ministar turizma, Damir Bajs. On je, naime, taj koji s čela svoje nezavisne liste za izbore jasno poručuje – Za naš kraj! Pošteno, taman da mu poslije, kako god da prođe, ne može nitko reći da je išta za kampanje lagao.

Uglavnom, utvaramo si kako je ludo zabavno, crtali brkove Milanoviću, ili se smijali nikakvom znanju engleskog, a bome i njemačkog jezika u Karamarka. Navija se, zabavlja se, pjene se usta u ognjici, usput možda popljuje svaki spomen tih izbjeglica što nam kvare idilu dok Glavaševe garde vježbaju. Sve se zaboravlja u ime trenutna sladostrašća. Tek tu i tamo, iz dubine tko zna čega, izroni katkad neki post, neka objava, neka sličica koja ti da misliti.

Izroni crtež, crtež satkan onako stripovski od para kockica. Na njemu more, obala i dječak kojem ne razaznaješ lice, ali ti se svejedno čini poznat. Odjeven je u crvenu majicu i plave kratke hlače. Boja njegove odjeće iz kadra u kadar biva sve bljeđa i bljeđa, da bi se u niti pet, šest koraka posve izgubila. Dječaka kao da nikada nije ni bilo. A zvao se Aylan Kurdi. Tu negdje na dan od izbora bit će taman dva mjeseca kako ga je more odnijelo dok je putovao ka boljem.