Hrvatska se posljednjih godina počela brzo razvijati. Reforme u gospodarstvu, u javnoj upravi i pravosuđu, zemlju su pretvorile u pokretač jugoistočne Europe. Sve je to učinjeno pod vodstvom HDZ-a i Ive Sanadera.« Sjećate li se, dragi čitatelji, tko nam je 2007. godine uputio ovu preporuku? Sjećate li se tko nam je prije izbora naznačene godine preporučio da bi najbolje bilo da nas još četiri godine vodi Ivo Zanadaa? Oni s boljim pamćenjem već su pogodili. Da, bila je to Angela Merkel. Njezino germansko veličanstvo odvojilo je desetak minuta vremena kako bi u kameru izgovorilo ove riječi i mutavim hrvatskim građanima i građankama dalo na znanje kako i za koga treba glasali. I što smo na tim izborima napravili? A što bi drugo napravili, nego poslušali Angelu Merkel. S njom nema labavo. I što se dogodilo kasnije? Pa eto, neki su završili u zatvoru pod optužbama za svekoliku pljačku, neki su gulili krumpire jer su u istoj pljački sudjelovali, mnogi iz te pljačkaške bratije su se izvukli pa danas obnašaju manje važne dužnosti gradonačelnika, saborskih zastupnika i slično. A ispriča li nam se ikad Angela Merkel jer nam je prije izbora preporučila da glasamo za stranku koja nas je sustavno pljačkala? Bogme nikad. Angeli Merkel mi smo zadnja rupa na svirali, a onih deset minuta što ih je odvojila za promicanje lika i djela Ive Sanadera njemačka je kancelarka već jedanaeste minute zaboravila i posvetila se drugim obavezama.

Jesmo li iz ove priče išta naučili? Jesmo. Tomislav Karamarko, recimo, naučio je da je potrebno dobiti podršku Angele Merkel da bi te hrvatski birač poštivao i podržao na izborima. Mi ostali naučili smo da preporukama Angele Merkel ne treba vjerovati, ali već nakon mjesec dana tu smo školu zaboravili, a svaku školu koju čovjek zaboravi valjat će ponovo učiti. Naučila je ponešto i Angela Merkel. Nakon što je Tomislav Karamarko objavio da je dobio podršku njezinog germanskog veličanstva, iz CDU-a je stiglo pismo da je u pitanju bio tehnički sastanak. Ništa o podršci u odgovoru koji je Merkeličina stranka dala na pitanje dnevnika 24 sata ne piše o podršci. Dakle, možda je Angela Merkel i rekla Tomislavu Karamarku da ga podržava, ali otvorene podrške, niti video snimke kojom bi hrvatskim biračima preporučila za koga će glasati ovaj put nema. Narodna mudrost kaže: tko se jednom o mlijeko opeče taj i u jogurt puše. U slučaju podrške Ivi Sanaderu Angela se Merkel opekla, ali to je niti najmanje nije zaboljelo. Nešto opečeniji, da ne kažemo reš pečeni, bili su hrvatski birači. Pa kad nas je Angela jednom već zavrtjela na ražnju, otkud kod hrvatskih političara, u ovom slučaju kod Tomislava Karamarka, potreba da od nje traži podršku? Uzda li se Tomislav Karamarko u naše kratko pamćenje i još kraću pamet ili mu jednostavno ne pada na pamet da bi hrvatski građani mogli nešto zamjeriti Angeli Merkel jer ih je jednom već navukla? Amerikanci kažu: prevari me jednom – sram te bilo, prevari me dvaput – sram bilo mene. Ostavimo, međutim, tu glupu kategoriju srama po strani, jer što je koga briga za nečiji sram. Što me je briga sramiš li se, ako si me prevario. 

Dozovimo sad u sjećanje jednu davnu naslovnu stranicu legendarnog tjednika Feral Tribune, na kojoj je prikazana gola stražnjica, na njoj tragovi dvadesetak poljubaca i naslov: »Svi uspjesi hrvatske vanjske politike«. Jest, bila je to i još uvijek je prava slika hrvatske vanjske politike, ali niti unutarnja politika nije imuna od istoga posla. U toj mjeri smo kao društvo ostali bez samopouzdanja, da se kao na najveći predizborni adut računa na kakvu podršku sa strane. U toj mjeri smo se srozali, da je dobra čak i podrška od nekoga tko nas je jednom na isti način već prevario. Važno je da je iz Njemačke, SAD-a, a nisu na odmet niti Britanci, Francuzi i drugi nadljudi. Reći će netko, Njemačka je velika sila i ne treba banalizirati podršku Angele Merkel nekom političaru, ali što smo od verbalnih predizbornih podrški imali ranije? Ništa. Samo gorak okus prevare u ustima. Te podrške što nam dolaze iz zemalja koje nam predstavljaju nedostižan uzor velika su, šarena laža, što nam je prodaju političari koji nemaju što za pokazati; koji ne znaju kako bi se biračima predstavili, jer konkretnih uspjeha i nemaju. Tužno je bilo gledati Tomislava Karamarka, koji kao metla stoji kraj njemačke kancelarke. Niti razumije on nju, niti razumije ona njega. Stoje, gledaju u kameru, rukuju se za fotografiju. Nakon svega toga, šef oporbe dođe u državu i kaže: dobio sam podršku od Angele Merkel. Koga je briga, odnosno što bi to nama značilo i da jest dobio podršku?