Imamo li pravo znati kakav je čovjek budući premijer Hrvatske? Ne samo o političkim stavovima ili napamet naučenim sloganima i porukama u kampanji. Važno je procijeniti sposobnost, karakter, znanje, snalaženje u nepredviđenim situacijama, komunikacijske sposobnosti,  kriterije u radu, ophođenje prema suradnicima, vidjeti i neke sasvim osobne stavove u odnosu prema religiji, obitelji, sportu, glazbi, umjetnosti, kako bi se dobila spoznaja kome dajemo svoj glas, odnosno zašto neki kandidat naprosto ne može biti prihvatljiv. Ako se pita Tomislava Karamarka, on očito smatra da nepredviđene situacije i moguća neugodna pitanja jednostavno treba izbjegavati jednako uporno kao što izbjegava sučeljavanje s aktualnim premijerom Zoranom Milanovićem.

Jučerašnji je dan bio zanimljiv, jer razotkriva dijametralno različit pristup u kampanji kandidata za premijera i dviju najvećih stranaka. Zoranu Milanoviću stranka je organizirala debatu s građanima u zagrebačkom kinu »Europa«, Tomislav Karamarko bio je na još jednom predizbornom skupu, ovaj put u Gospiću. Prvi je odgovarao na pitanja, drugi je držao govor. Prvi je smatrao da se treba znojiti pred mnoštvom neugodnih tema, a drugi takve situacije uporno izbjegava otvoreno se rugajući pravu hrvatske javnosti da ga pritisne na otvorenoj sceni, taman toliko da vidimo kako bi to izgledalo kad bi Karamarko na sat ili dva iz glave i pred kamerama odgovarao na konkretne i neugodne teme. Snalazi li se taj čovjek pod takvim pritiskom, ima li kapaciteta i komunikacijskog znanja, može li to zorno dokazati i pokazati kad već želi biti premijer?

To, naravno, ne znači da je Milanović jučer briljirao. Mučio se i vrludao u odgovoru na pitanje hoće li koalirati s Glavašem i suočio s provokativnom tezom da će glas za SDP značiti i glas za osuđenog ratnog zločinca. Pitali su ga o odgovornosti za kalvariju Imunološkog zavoda, pokušavao je braniti ministra Zmajlovića od afere preskupog preseljenja u preskupu zgradu, branio se od teze da je Plan 21 mrtav, čak je i javno priznao da on nije izašao glasati na izbore prije 32. godine. Dakle, izašao je pred ljude, nisu mu frizirali pitanja i namještali teme o kojima bi rado pričao i hvalio sam sebe. Oznojio se pod svjetlima reflektora, svidjelo se to kome ili ne.

S druge strane, Karamarka nema pred kamerama bez unaprijed dogovorenog scenarija. Ne može ga se javno pitati što misli o Ivi Sanaderu, a što o osumnjičenom Božidaru Kalmeti, sviđa li mu se torbica vrijedna 20.000 kuna Josipe Rimac, smatra li da je Zdravko Mamić uspješan sportski djelatnik i poslovni čovjek koji dobro upravlja hrvatskim nogometom, kako će konkretno pomoći Hajduku, a kako misli smijeniti Olivera Frljića uz pojašnjenje vlastitog stručnog autoriteta za prosudbu kvalitete postava jednog kazališta…

Zanimljivo bi bilo iz prve ruke doznati u kojoj je fazi tužba protiv Josipa Manolića i koliko ga osobno vrijeđa optužba da je bio suradnik Udbe, zašto se oslanja na tako velik broj Sanaderovih kadrova i koji su razlozi njegova osobnog političkog obrata od bliskog suradnika Stjepana Mesića do aktualnog šefa HDZ-a koji zagovara povratak korijenima politike Franje Tuđmana? Zašto je njemu Hrvatska pokvareni zub Europe? Je li Karamarko bio uspješan ministar u Vladi Jadranke Kosor, a ako jest, je li ona bila dobra premijerka?

Pomaže li mu to iskustvo u izvršnoj vlasti za željeno obnašanje dužnosti premijera? Bilo bi odgovorno da Karamarko riješi i dilemu s posljednjeg sastanka sa Angelom Merkel i kaže je li uopće pričao s njom, na kojem jeziku je to učinio, pa da usput svima javno pokaže i dokaže da je njegovo znanje engleskog u stvari sasvim dobro. Ako to doista jest tako.

Pitanja je puno. Možete ih tretirati zlonamjernima, provokativna doista jesu, ali takva i trebaju biti ako netko već želi sudjelovati u ozbiljnoj predizbornoj kampanji. Karamarku je ostalo još tjedan dana da izađe iz mišje rupe u kojoj se skriva. I pokaže javno što zna. Kad već ne može pred Milanovića, neka i on ode u kino »Europa« ili neki drugi prostor u Zagrebu i odgovara građanima. Pa da vidimo kako to izgleda. Bio bi to minimum odgovornosti ne samo pred biračima, već i članovima HDZ-a, koje predstavlja.

Ako u idućih sedam dana ostane u egzilu od sučeljavanja, Karamarko će samo potvrditi da je upravo on pokvareni zub HDZ-ove kampanje. Najslabija karika. Njegova nepopularnost nije slučajna. Karijes se ne može liječiti blesimetrom i kandidat za premijera naprosto mora biti sposoban odgovarati na pitanja javnosti. U suprotnom ne može biti dobar premijer. Taj će izborni kriterij biti važan. Šef HDZ-a ostaje najveći problem HDZ-ove predizborne kampanje. Pitanje je tek kakvu će cijenu zbog toga platiti na izborima, koliko će glasova izgubiti? I što će Karamarko na kraju postati. Premijer ili bivši predsjednik HDZ-a?