Prije ili kasnije dođe trenutak kad te netko od najbližih upita – a kad ćemo nabaviti psa!? Dakako, krene uz pitanje i mali milijun ‘argumenata’, od onog da ga svi imaju, do zdravstvenih razloga poput onog da će nas pas natjerat na šetnju, a baš je šetnja nužna izmorenom organizmu da mu produži rok trajanja još koju godinu. Netko popustit neće, netko dakako hoće svjestan kako će vrlo skoro doći vrijeme kada će najbolji čovjekov prijatelj biti jedino biće u kući koji se veseli kad dođeš s posla satrven od svakodnevice.

A taj pas vrlo brzo u kuću dovede i druge neke pse i ljude. Psi su naime društvena bića, ljudi i nisu, ali kad šetaš livadom, pa još svaki dan u približno isto doba, ne možeš a da se ne sretneš recimo s Mukijem, s Lolom, s Ralfom, sa slikarom, profesorom, voditeljicom, kiparicom, liječnicom…. A kad ih sretneš i ako vam je ljubimaca radi šetati s njima rame uz rame, moraš nešto i govoriti. Sve je na livadi na testu, svaka tema na tapetu, a oprez da ćeš se kome možda zamjeriti svojim društveno političkim stavom tu je nekako najmanji. Tu na livadi možeš biti i lijevo i desno, možeš i u centar, možeš biti onaj koji je za predsjednicu sakupljao potpise i onaj koji još nije prebolio njen uspjeh. Jest, s vremenom svaki pas nađe sabi ravnog, pa se i ljudi nekako grupiraju po principu isti s istima, no ako je igdje pluralizma onda je to na livadi i ako je igdje sreće kad nađeš istomišljenika, pa da mu dušu možeš otvorit, onda je to na livadi. 

Birati manje zlo 

Ona je mlada, obrazovana, zaposlena. Njen dečko je mlad, obrazovan, zaposlen. Ona se bori s medijima takvima kakvi danas u nas jesu, a on se bori s obrazovnim sustavom takvim kakav u nas jest. Oni su vazda dobre neka volje za što, jamačno, zasluge dobrim dijelom ima i njihova biglica, najsmireniji pas na kugli zemaljskoj. To nije psića, to je Angela Merkel ove livade, ona koja zna kako hladnim pogledom ispod obrva riješiti svaku krizu i staviti na svoj mjesto svako muško nerealnih političkih i svakih drugih aspiracija. Uglavnom, zadnji je to neki svijet od kojega bi očekivao da ga brinu izbori. Kad, jedno jutro, evo ti priznanja: »Ja stvarno ne znam za koga glasati!?« I eto ti razgovora. O tome kako su se svi izmiješali, kako su lijevi desni a desni lijevi, kako je bruka i sramota ona Glavaševa nakupina što se postrojavala pred Saborom, kako su jedni loši a drugi još gori… Primjeri se nižu k’o na traci. Sjetiš se recimo kako si nema dana vidio na Facebooku sliku na kojoj su pobrojani ministri vlade iz 2009. godine, a do njih kandidati HDZ-a na ovim izborima. Na obje liste isti ljudi, na obje liste Karamarko, Kalmeta, Šuker, samo nema više nigdje premijera Ive Sanadera. Ili se spomeneš činjenice da velike stranke i njihove velike stranačke vođe, nisu bile u stanju u ove četiri godine naći dovoljno žena u koje vjeruju pa da su im kandidatkinje. Pa se uloviš kako čitaš spiskove s kandidacijskim listama i kako znaš tek prva dva tri imena s liste, a onda više ne znaš nikoga. Ili proučavaš liste pa ti oko zapne za Jakšu Marasovića. Eno ga na listi stranke bivšeg nam predsjednika, na čelu za neki morsku županiju. Nakon što je bio svuda i probao sve, od zastupnika do ministra, evo ga sada u stranci onih koji se grčevito žele vratiti u ringa uvjereni da nije pošteno što su ih ikad iz tog ringa šutnuli van. Pa lupaju drvenim štapićima i kamenčićima uvjereni da biti uspješan znači lupati drvenim štapićima nalik hrenovkama i kamenčićima. 

– Ja stvarno imam problem. Ja pojma nema za koga ću glasati – kaže lijepa vlasnica bigla.

Pa dodaje, dal za ORaH i tako, kako kaže, baciti glas utaman, ili za nekog drugog? Vidiš nije joj ništa izborno strano, zna što je preferencijalni glas, zna što je postizborna trgovina, zna što sa sobom nosi opcija A i opcija B. A opet, priznaje kako jednim okom gleda preko granice, tamo gdje je zemalja u kojima se lakše čovjek odlučuje za koga će i kako će. Što je kampanja žešća to je manje jasno po kojem se mi to kriteriju vodimo kad dođemo pred glasačku kutiju. Navijački stati na jednu stranu? To nas je dovde i dovelo. Tražiti treći put? I da ga ima, teško da bi prošlo. Birati manje zlo? I to redoviti činimo, pa smo tu gdje jesmo. Na kraju čovjek dođe do toga da bira vođen svojim nekim mali uskim, možda ljudskim interesima. Recimo, opciju koja valjda neće ugasit profesiju kojom se bavi. Samo, je li to kriteriji na kojem se gradi budućnost!?

Cirkus iz VIP lože 

– Sva bio ovo trebalo resetirati pa nanovo – zaključak je. 

Resetirati, upgrejdati, osoviti na noge po posve novim postavkama. Samo, tko je junak!? Vele ovih dana stručnjaci, onako kako to tvrde svake četiri godine nanovo, da će neodlučni birači odlučiti izbore. Hoće vraga crnoga! Neodlučni birači će i opet ostati doma svjesni da im je domet taman toliko da dalje razgovora na livadi ne mogu ništa. Neodlučni birači se jednostavno nemaju za što uloviti u ova vremena kad su u modi domoljubi, istinoljubi, čovjekoljubi i ljubitelji crnog vraga spremni na koaliciju svake vrste. Da neodlučni birači odlučuju išta valjda bi im se netko u svom ovom silnom trošenju novca na kampanju, i obratio. No, poruke idu samo pravovaljanom biračkom tijelu, ono je to koje ne smije zakazati, a neodlučni neka ostanu tu gdje jesu kad se s njihovom neodlučnošću ionako računa. Njima bi, da se konačno odluče, trebalo nešto pametno i ponuditi. A toga nema. Nudi im se samo bulažnjenje o rastu, iritantno inzistiranje na domoljublju by Šimunić, crne uniforme, i vječni spomen poljoprivrede, industrijske proizvodnje, malog poduzetništva, turizma i ostalih komparativnih prednosti što će procvasti čim dođemo na vlast. Ima zapravo doajen Marasović pravo, uvijek treba težiti tome da se u Sabor upadne, kada se cirkus iz VIP lože bolje vidi. 

Uglavnom odluka da se ima psa nekad je najpametnija odluka na svijetu, jer em ti se ljubimac jedini veseli, em se na livadi da testirati javno mijenje i biračko raspoloženje. A raspoloženje je takvo da bi najpametnije bilo pse naučiti da detektiraju dobru od loše politike, onako kako prepoznaju drogu, ili barabe. Na žalost u pasa je nikakvog interesa, makar nije rijetkost da se na spomen nekih imena ako ne zalaje, ono trava zapiša. Repom se uglavnom ne maše nikad. 

A kad se ide doma s livade zna se desiti i to da na radiju čuješ mladog čovjeka, kojem je prezime Trebotić i o kojem ne znaš ništa, kako priča o svom volonterskom radu na granicama s izbjeglicama. Jutrom je na poslu, a poslije pomaže. Slušaš ga, nesebična i požrtvovna, i misliš kako si zapravo loš, i kako bi sve bilo lako da se takvi katkad kandidiraju. Samo, takvih na listama nema.