Europa nije mrtva. Pred našim očima umire samo ideja o jedinstvenoj i slobodnoj, civiliziranoj i humanoj Europi bez granica, ali Europa nije mrtva kao što to sugeriraju brojni analitičari gledajući dizanje žica i ograda pred izbjeglicama i očito urušavanje Schengena. Problem izbjeglica doista zorno pokazuje i razotkriva nesposobnost Europe da se nosi s krizom i ostvari bilo kakvu zajedničku politiku na cijelom teritoriju EU-a, ali je pogrešno reći da Europa umire.

 I dalje snažno živi ona korporativna, bankarska Europa, interesna zajednica kojoj je cilj materijalno bogatstvo, stjecanje i maksimaliziranje profita na temelju politike duga kao sredstva za gubitak suvereniteta nacionalnih država. Jučer Grčka, a sutra netko drugi, realno to može biti i Hrvatska.

Stari kontinent već sada prima oko milijun izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih ratom i neimaštinom opustošenih zemalja i to samo u ovoj godini. Dok nastojimo biti ljudi, apelirati i pomoći drugima, zaboravlja se konstatirati da su i izbjeglice i građani Europe tek predmet manipulacije u velikoj geostrateškoj igri, koja će imati duboke i dalekosežne posljedice za tu istu Europu. Odgovornost za promašene ratove, koji su doveli do sijanja užasa, ubijanja i razaranja na Bliskom istoku, leži na politici globalnih moćnika, a tu je najveća odgovornost SAD-a čiji je poslušni suradnik Europska unija.

Dakle, Europa itekako snosi svoj dio odgovornosti za ono što se događa Sirijcima, Afganistancima, Iračanima i ostalima i ta izbjeglička kriza nije nikakav fenomen, koji je pao s neba, već jedna od posljedica ratova i pustošenja Bliskog istoka. Svjedočimo najvećoj migraciji svjetskog stanovništva našeg doba i samo naivni mogu vjerovati da će kolone ispaćenih izbjeglica proći kraj nas, da ćemo ih razvoziti vlakovima i autobusima, samo da bi sve ostalo isto. Ako se podižu ograde i žice na granicama, uskoro će one vrijediti i za nas Europljane.

Ako se izbjeglice od strane političara među koje svakako spada mađarski premijer Viktor Orban, nažalost i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, nazivaju ekonomskim migrantima, onda se itekako treba zabrinuti za sve nas koji već danas jesmo ekonomski migranti, iako nismo otišli i nismo napuštali svoje domove. Da, moguće je to. Biti ekonomski migrant, a nigdje ne seliti.

Jer, samo u zadnjih desetak godina od nas, uvaženih građana Europske unije, emigrirala su radna mjesta, emigrirale su s njima i naše plaće, polako seli socijalna država, besplatno i jednako kvalitetno zdravstvo i školstvo za sve, kopne mogućnosti ostvarenja životnog standarda bez strahovanja za osnovnu egzistenciju vlastite obitelji. U našim europskim državama provodi se zajednički eksperiment štednje i odricanja zbog vraćanja naših dugova, koji su svejedno iz godine u godinu sve veći i veći.

Pa će se tražiti još više odricanja od nas, ekonomskih migranata, iako nemamo niti za kamate. Ako imamo više od 300.000 ljudi u Hrvatskoj s blokiranim računom treba zapitati nisu li svi ti ljudi već izopćeni iz društva. Emigrirali, iako su ostali. A mi izbjeglice zasad nismo samo zbog toga što naše domove još uvijek nitko nije gađao projektilima i srušio.

Upravo zbog toga potrebno je razumjeti da je borba za ljudska prava izbjeglica i njihovo pravo na bolji život, ujedno i borba za naš život. Dok slušamo medijske pohvale o tome kako Hrvatska maksimalno pomaže, dok nas diplomati SAD-a licemjerno hvale za humanost, a istovremeno njihova država ne snosi gotovo nikakvu odgovornost za izbjegličku krizu kojoj su itekako pridonijeli, valja konstatirati da nismo učinili dovoljno.

Tužno je da gotovo nitko u Hrvatskoj ne traži azil. Hrvatska država ne slijedi humanost i empatiju svojih građana. Nemamo nikakav plan, ni A, ni B, ni C, kad je riječ o stvaranju uvjeta za trajni prijem barem poneke izbjegličke obitelji.

Ne nudi se bilo kakav trajniji smještaj, ni učenje jezika, ni ubrzano rješavanje dokumenata, državljanstva, još manje posao. I sve to u zemlji koja demografski umire. Ili nam možda nisu dovoljno dobri Sirijci u nenaseljenoj Lici ili ravnoj, plodnoj i sve praznijoj Slavoniji?

Taj začarani krug Orbanovštine i straha od izbjeglica širi se Europom kao kuga. Iako mržnje ne smije biti. Ne postoje oni i mi. Bankari to jako dobro razumiju. Interes kapitala je stvoriti što više bijedno plaćene radne snage, jer će i profit na toj ljudskoj bijedi izbjeglica biti veći. Njihovom tragedijom namjerno se sije sjeme razdora, nacionalizma i isključivosti.

 Zato je važno razumjeti, pokazati empatiju i pomoći izbjeglicama ne pitajući za cijenu. Igra je jasna. Životni standard nesretnika koji s ruksakom na leđima i djecom u rukama gacaju kroz blato, po kiši i hladnoći, zasad nije i naš životni standard. Ali bi mogao biti za današnju djecu. Zato ne postoje oni i mi. Izbjeglice i ekonomski migranti. Oni i mi…