Što se to događa s Turskom? Sve donedavno, naime, ta je zemlja bila primjer gospodarskog, političkog, ali i društvenog čuda, a njezina transformacija, koja je svakako rezultat i turske želje da postane dijelom Europske unije, predstavljala je dokaz da demokracija i islam uza sve teškoće i traume ipak mogu funkcionirati zajedno. No današnja Turska, osobito nakon subotnjeg pokolja na mirotvornom maršu u središtu Ankare – najsmrtonosnijeg terorističkog čina u povijesti moderne Turske – sustavno tone u kaos i nasilje. Kao da se ono što se već nekoliko godina događa najprije u Iraku, a onda i u Siriji, polako počinje prelijevati u Tursku.

Još donedavno činilo se da će Turska krenuti suprotnim smjerom, putem prema Europi. Ta strateški važna zemlja, koja predstavlja most između Europe i Azije, prije više od pola stoljeća aplicirala je za članstvo u EU, no pregovore je počela tek prije deset godina, i to istog dana kada su otvoreni pregovori s Hrvatskom. No dok je Hrvatska svoje pregovore ipak nekako okončala postavši 28. članicom EU-a, Turska je danas otprilike tamo gdje je i bila. Na samom početku. I nakon deset godina pregovaranja, naime, Turska je dosad privremeno zatvorila samo jedno od 35 poglavlja, dok je otvoreno samo 13 poglavlja, prema tvrdnjama turskih dužnosnika upola manje nego što ih je trebalo biti otvoreno.

Pregovori između Turske i EU-a već nekoliko godina tapkaju u mjestu, formalno zbog ciparske blokade, no problem je puno širi jer u EU ne postoji politička volja da se turski pregovori okončaju formalnim ulaskom Turske u EU. Tome se otvoreno protive Berlin i Pariz, čija riječ u EU ima najveću težinu. Francuska i Njemačka, nakon što su njihovi čelnici prije nekoliko godina nadobudno obznanili »smrt multikulturalizma« u Europi, poručili su Turskoj da jedino može računati na neku inačicu specijalnog partnerstva, ne i punopravnog članstva, jasno dajući Ankari na znanje da EU nije spreman prihvatiti 75 milijuna Turaka u  svoju europsku obitelj. Čini se, naime, da se Europa boji tolikog broja muslimana, čime se potvrđuje da EU, iako se kršćanski korijeni ne spominju u njezinim temeljnim dokumentima, ipak predstavlja ekskluzivni kršćanski klub.

U prvi se mah činilo da to neće ugroziti tursku samosvijest. Turska je, naime, u cijelom prošlom desetljeću ubrzano grabila naprijed, a »bolesnik s Bospora« iz devedesetih godina postao je »čudo s Bospora« u prošlom desetljeću. Tih je godina, naime, Turska bilježila stope gospodarskog rasta od oko sedam posto. Čak početkom ovog desetljeća, premda su u to vrijeme stope rasta već bile doživjele korekciju, Europa je prema Turskoj mogla gledati samo s ljubomorom. To je čak išlo dotle da su i turski čelnici, primjerice tadašnji predsjednik Abdullah Gül za svog posjeta Londonu, počeli otvoreno sažalijevati Europu koja, kao što znamo, nije znala riješiti krizu vlastite valute.  

Ekonomska moć, dakako, povećala je turske političke apetite. Turska je  nakon europske odbijenice pokušala odlučila postati zaseban akter i osnažiti svoj utjecaj u regiji, osobito na bliskoistočnom susjedstvu  i na Balkanu, dakle području koji je nekoć obuhvaćalo Otomansko carstvo. Do »otomanizacije« turske vanjske politike došlo je u premijerskom mandatu Recepa Tayyipa Erdogana, no ona je ponajprije rezultat ideja njegovog nekadašnjeg savjetnika i šefa diplomacije, a današnjeg premijera Ahmeta Davutoglua,čija se vanjskopolitička koncepcija oslanja na svojevrsno osamostaljivanje turske vanjske politike, što u praksi znači njezinu emancipaciju od Zapada, dakle od SAD-a i EU-a.

Turska je još od svog ulaska u NATO 1952. godine predstavljala vjernu polugu Zapada na njegovom strateškom »južnom krilu«, a ta je vjernost umnogome bila motivirana turskom željom da postane članicom EU-a. No u trenutku kada to članstvo više nije bilo izgledno – za što krivce, dakako, treba tražiti i na jednoj i na drugoj strani – Turska je odlučila krenuti vlastitim putem, putem koji je u sebi skrivao brojne izazove, opasnosti i stranputice. Iako dosljedna primjena standarda pravne države i poštivanje ljudskih prava nikad nisu bili obilježje turskih čelnika, dugogodišnja Erdoganova vladavina vremenom je postajala sve tvrđa. Kako je njegova vlast postajala sve autoritarnija, država je bila podjeljenija, po političkim, društvenim, vjerskim i socijalnim kriterijima.

Političke protivnike i novinare Erdoganova vlast zatvara, a protuvladine prosvjede suzbija brutalnom policijskom represijom. Istaknuti turski novinar Ahmet Hakan koji je u svom nedavnom komentaru kritizirao Erdoganovu ratobornu politiku prema turskim Kurdima brutalno je pretučen ispred svoje kuće, u organizaciji vladajuće stranke. Erdogana, naime, optužuju da je dvogodišnji mirovni proces, kojim je okončano višedesetljetno tursko-kurdsko nasilje koje je odnijelo 40 tisuća života, odlučio terminirati zarad uskogrudnih predizbornih interesa, ne bi li prestrašene Turke vratio pod svoje okrilje i dobio mandat za uvođenje predsjedničkog sustava, koji bi mu omogućio nastavak uzurpacije vlasti.

Turska je doslovce na ivici provalije i čini se da je među turskim vlastodršcima malo onih koji razmišljaju što će uslijediti nakon izbora i tko će onda zaustaviti kaos i nasilje.