Ako dobije dovoljno glasova da formira vladu, HDZ smanjuje PDV na 23 posto, a do kraja madata na 20 posto. SDP će, ako pobijedi, u četiri godine obnoviti 265 km dotrajalih željezničkih pruga te izgraditi još 51 km novih. HDZ se reklamira obećanjem da će svake godine povećavati mirovine za po pet posto, potpuno izjednačiti materijalna prava pripadnika HVO-a s visokim pravima branitelja u Hrvatskoj, dovršiti i sada nerentabilni Istarski ipsilon, a mladim obiteljima poklanjati po 1.000 eura za svaku bebu. SDP za naredni madat propagira ulaganje od 30 milijardi kuna u industriju i 38 u turizam, rast porodiljnih prava, ukidanje parafiskalnih nameta u iznosu od još 300 milijuna kuna…

Rezanje PDV-a i sve ovo ostalo samo je dio paketa galantne predizborne ponude kojima dvije najjače stranke pecaju birače pri čemu, međutim, ne govore kako bi i čime nadoknadili ili platili vrlo egzaktne financijske posljedice svojih zamisli. Prema strateškom pitanju »odakle novac?« i HDZ i SDP ponašaju se kao da je to sitan i posve nevažan detalj koji ne zaslužuje da se oko njega cjepidlači. Računajući na tragično slabu pismenost hrvatskih birača, čak i dva najveća politička bloka vode kampanju kao da za njih ne vrijede ni elementarni zakoni matematike i fizike. Svaki obrtnik zna da novi stroj ili veće plaće za svoje radnike ne može platiti ako za to nije zaradio, ali oni koji žele voditi državu prave se kao da se na njih ne odnosi ni ta najprizemnija logika.

Umjesto da se koštanje svake mjere izračuna i da se građanima predoči odakle će ona biti plaćena, kod nas vlada politička kultura praznih priča.  Zato su političke garniture i natukle ovoliki dug.

No kod nas će se opet po starome. Penzionerima, kao najvećoj skupini birača, HDZ maše pred nosom značajnim povećanjem primanja, ali ni slova ne kaže o tome iz kojih bi to izvora ogromna stavka, koja već sada guta oko 11 posto BDP-a, rasla do 2019. godine za još 22 posto. Potpredsjednik Vlade Grčić ispravno upozorava da bi HDZ-ov mamac sa smanjenjem PDV-a otvorio u državnom proračunu rupu od 20 milijardi kuna, te da se iz projekcija ne vidi kako bi se to nadomjestilo. Ali, naravno, Grčić tu kritičnost ne pokazuje za svoju stranku i njezina neobrazložena novčana obećanja. Program nove SDP-ove vlade trebao bi se moći financirati iz ekonomskog rasta i pojeftinjenja države, ali oni planiraju rast od samo 1 do 2 posto godišnje, a o planu ušteda nema govora.

Svaka tvrtka neprekidno kalkulira hoće li biti novaca za ulaganja i nove proizvode, ali političke stranke izlaze pred građane s gomilom računica bez krčmara. Tako kod nas rade i veliki i mali, i stari i novi. Božo Petrov i njegov Most, sada treći po popularnosti, o reformama govore isključivo udrobljeno i paušalno. Ništa o cijeni promjena za koje se zalažu i ravnoteži brojki ne može se čuti ni od Živog zida. Ali njihovi oduševljeni simpatizeri to ih ni ne pitaju. Jer, generalno govoreći, ključne riječi »kako« i »pošto« još nemaju skoro nikakav status u našem političkom i izbornom rječniku. Razina na kojoj ovdje operira politika naprosto je niska i jadna. A dok ovo društvo u tome ne sazrije, ne piše nam se dobro, pa tko god da dođe na vlast.