S pokojom umornom rečenicom uzvratili su šefici hrvatske države izmučeni glasovi izbjeglica u kampu Opatovac, kad je ona u nedjelju banula među njih nenajavljena, poput inspektorice koja želi iznenaditi podređene i osujetiti njihove lakirovke.

– Jeste li oženjeni? A gdje vam je obitelj? Kamo idete? Zašto napuštate svoju zemlju? – te našiljene strelice izbacivala je Kolinda G. K. prema živom mesu bliskoistočog egzodusa emanirajući sto posto moći i nula posto suosjećanja.

Jedan muškarac rekao joj je da je troje djece ostavio doma i da on hoće u Njemačku. Neki su joj domahivali: Thank you, thank you. Ostali su šutjeli.

Žena s curicom i dečkićem u PVC kabanicama mirno je stajala ispred Kolinde G. K. Također majke dvoje djece. Ne objasnivši zašto ih je, tako sitne i nježne, povela na ovaj ubitačni put. A nije ih ostavila da mirno završe razred. Kao što je ova brižna majka ostavila svoje još malo u Bruxellesu ili gdje već, kad je ovdje postala šefica države.

Mnogi na postaji Opatovac samo su šutke zurili u Kolindu G. K. dok hladno niže policijska pitanja, djelujući kao da je ne razumiju, da li zbog engleskoga kojim ne vladaju, ili zbog kratkog spoja na releju misaonih veza.

Svakako, treba reći da predsjedničin pokušaj unakrsnog ispitivanja nije rezultirao zadovoljavajućom količinom autentičnih iskaza o uzrocima i naravi ove transkontinentalne seobe naroda, nešto je pošlo ukrivo, licu s umjetnim trepavicama ljudi se nekako… nisu otvorili.

Pa pomozimo onda predsjednici da razgrne pojmove jer tih par odgovora koje je dobila, unutar uzorka od skoro 156.000 duša koje su do sada prošle kroz Hrvatsku, možda ipak nije posve dovoljno da se zaključi kako – ha! – »ovo nisu izbjeglice, nego ekonomski migranti«.

Zašto, dakle, migrira od kuće ova rijeka ljudi, prvo je i osnovno predsjedničino pitanje u kome je tako očigledno sadržan i neizgovoreni pridjev »olako«.

Kako to da odlaze tako olako, želi ona da joj se kaže, iako je jasno da ljudi više ne mogu čekati da prestanu ubijanja i teror koji, recimo u Siriji, traje pune četiri godine, a stranama koje na civile bacaju bombe sada se pridružio još i Putin.

Koliko bi se još – prema mišljenju gospođe K.G.K. – ove izbjeglice morale moći strpiti prije nego što probaju učiniti nešto da im djeca ne iskrvare na rukama, da se spase od gladi, bolesti, beznadne bijede, bojnih otrova, dječje paralize, skloništa bez vode i zahoda, od ISIL-a i Asada, i iščupaju se iz najveće svjetske humanitarne krize koja je u Siriji proizvela 11 i pol milijuna izbjeglica i već 220.000 leševa? I samo prošli mjesec 252 ubijene djece.

Teško je gledati koliko se naša predsjednica i njeni savjetnici Hebrang i Granić slažu s poludjelim američkim predsjedničkim aspirantom Donaldom Trumpom, koji također smatra da taj »svjetski jad, bijeda i mizerija«, kako im tepa naša K.G.K., odlazi od kuće isuviše »olako«.

I onda klatež još hoće u Njemačku! Neće tamo gdje nema posla, egzistencije ni života! A neki se još usuđuju kretati sami, bez familije, ne bi li se prvo oni snašli, a onda će poslati ženama i djeci za put. Kakav drski komoditet!

Sreća da ih je predsjednica u Opatovcu tako spretno raskrinkala.