Nemamo Inu, imamo vlak, mogao bi se sažeti službeni posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Budimpešti, da nije bilo crvenila i srama što se tako nešto u ovom trenutku uopće dogodilo.Odlaziti na poklon Orbanu dok Mađarska podiže prema Hrvatskoj ogradu od bodljikave žice, šalje vojsku i policiju na granicu, prijeti da ćemo postati izbjeglički sabirni logor, iako su obje države članice Europske unije, katastrofalan je državnički i politički potez. Podilaziti toj i takvoj Mađarskoj koju, zajedno s Češkom, Poljskom i Slovačkom samo dan ranije njemačka kancelarka Angela Merkel optužuje za popuštanje predrasudama i zaboravljanje vlastite prošlosti (»Oni koji su imali sreće doživjeti kraj Željezne zavjese sada misle da se mogu potpuno isključiti od pojedinih pojava koje prate globalizaciju«), znači nanijeti štetu vlastitoj državi.

Kao što nakon ponovljene prljavštine ogovaranja vlastite vlade u inozemstvu biti nagrađen vlakićem, nije tek puko sljepilo ili gaf. I to od »velikodušnog« Orbana koji je, za razliku od potpuno neinformirane Kolinde Grabar-Kitarović, znao da su šefovi policija dvaju zemalja to dogovorili šest dana ranije.

Nakon grandioznog pothvata oslobađanja uzapćenog vlaka, hrvatska predsjednica nije se svog domaćina usudila pitati za zdravlje Zsolta Hernadija, bivšeg šefa MOL-a, kojem se pred hrvatskim sudom još uvijek vodi proces za prodaju Ine, baš kao i njezinom bivšem šefu Ivi Sanaderu. Nije se zabrinula što je drugi put zaredom stala na žulj Angeli Merkel već je pohitala svojim liblinzima iz Višegradske skupine s kojima, a ne hrvatskom Vladom, dijeli stavove istovjetne Orbanovim. Zbog kojih se u Europskom parlamentu čuju i glasovi koji predlažu da se Mađarska isključi iz članstva EU zbog kršenja ljudskih prava, dok najjača grupacija, Europski pučani, razmatraju disciplinske mjere protiv stranke Fidesz.

Sve ono što smo vidjeli i čuli iz Budimpešte podsjetilo je na ono neslavno razdoblje mađaronske Hrvatske, samo je nedostajalo da netko predsjednici promijeni prezime u Kolinda Khuen-Hedervary. No ono što je znatno opasnije od zakašnjelog mađaronstva i političkog pokušaja svrstavanja Hrvatske na suprotnu stranu od one na kojoj je »stara Europa«, učestalo je predsjedničino zadiranje u svoje Ustavne ovlasti.

Kolinda Grabar-Kitarović ne samo što vodi potpuno oprečnu vanjsku politiku onoj Vladinoj, već ni na unutrašnjem planu nije predsjednica svih građana svrstavajući se i stavljajući u službu isključivo jedne političke opcije, one HDZ-a. U predizborno vrijeme zadnjih 15 godina Hrvatska takve predsjedničke angažmane ne pamti, pa se može početi razmišljati i o razlozima za pokretanje postupka opoziva. Pantovčak je evidentno i otvoreno postao ekspozitura Središnjice, a Kolinda Grabar-Kitarović ne funkcionira kao predsjednica Republike već kao franšiza Tomislava Karamarka. Ona je njemu ono što je »Lokomotiva« »Dinamu«.

Taj nesretni vlak jedini je i tragični trofej dosadašne vladavine Kolinde Grabar-Kitarović koja zbog njega eto nije stigla na Dan neovisnosti Republike Hrvatske biti u Hrvatskoj. Nakon Mađarske odmah putuje u Kinu.

Hoće li od Kineza zatražiti da nam napokon vrate Marka Pola?