Post je završio, Vargić je ostao nesavladan do 783. minute, Rijeka je očekivano (ali i konačno, nakon dva remija) osvojila tri boda i sada je vrh ljestvice u »dva boda« – Dinamo 24, Hajduk 23, Rijeka 22… Nakon 12 kola. Riječani su na kraju napunili mrežu Livakovića.

Roshi je u završnici otklonio svaku dvojbu. Da bi Radošević zakucao pobjedu, a Balaj okrenuo četvrtog asa. Poker Riječana i Keka. Trenera koji je na klupi imao »tri gola« (Roshi, Radošević i Balaj), znao je što radi i kada treba vući poteze. S desetoricom su Riječani priredili vatromet nakon dugo vremena.

Ispred Maleša su u rasporedu 4-1-2-2-1 (4-3-3) ordinirali Bradarić i Moises. Brazilac je Kekov joker. Ne prvi put. Zaigrao je na sredini terena, ali poznate su njegove karakteristike i odlike, igrača koji napada slobodni prostor između linija i ima naglašen instinkt za gol. Loptu je u mrežu ubacio u prvom napadu i cijeloj je ekipi pao kamen sa srca. Frustracije su već bila zabrinjavajuće. A pobjeda imperativ.

Jugović se vratio kao kapetan (po izlasku u 63. predao je traku Malešu), jer nije bilo Močinića (žuti kartoni), kao ni Sharbinija (tribine!?). Osim ove dvojice odustnih, bivših i budućih reprezentativaca Hrvatske, Kek je na klupi imao petoricu igrača »nacionalne klase« – Balaja i Roshija (Albanija), Samardžića (Slovenija), Vešovića (Crna Gora), i Radoševića (U-21). Problem je izbora, prema formi pojedinaca i potrebama sustava igre. Doziranja i rotiranja.

Riječanima su dosadile primjedbe na neefikasnost, kritike zbog gubljenja bodova sa svakim remijem i odlučili su – pobijediti. Pristupom i igrom, agresijom i maštom, potjerali su »pjesnike« (kako su udarali, više su ličili na kovače…) u bunker svojih trideset metara. Svi iza lopte. Dok su Riječani, poslije ranog vodstva, tražili rješenja s puno dodira (poneka peta…), ali i proboju po krilima (Jugović, Tomasov). Pjesnici su su prve stihove (G. Boban) sklepali tek pred kraj prve dionice utakmica.