Doći će i taj dan. Dan kada će se Zoranu Milanoviću ispuniti ona stara i bezbroj puta iskazana želja da se sučeli s Tomislavom Karamarkom. Samo što se to sučeljavanje neće dogoditi onako kako ga zamišlja i zaziva hrvatski premijer – pred televizijskim kamerama i pred nekim Mislavom, da li Bagom da li Togonalom, u prime-timeu i u real-timeu…

Sučelit će se šef SDP-a sa svojim najvećim političkim konkurentom možda čak i prije no što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odredi datum parlamentarnih izbora. Jer Karamarko – koji je do sada mirno i staloženo odbacivao svaki Milanovićev arogantni poziv na sučeljavanje pred hrvatskom javnošću – neće moći otrpjeti posljednju u nizu premijerovih drskih provokacija. I zaskočit će drznika tamo gdje mu se ovaj najmanje nada. I kada mu se ni najmanje ne nada. Možda već danas.

Da, možda je došao dan da Karamarko stane pred Milanovića i u lice mu istrese sve što mu istresti ima…

– Zašto mi to radiš, čovječe? Zašto otimaš ono što mi je najsvetije?

– Ja tebi? Pa nije Franjo Tuđman tvoja svojina! Ja sam ušao u njegovu diplomaciju kad si mu ti okrenuo leđa i napustio stranku. Ja sam ga uvijek poštivao i nitko me neće spriječiti da ga i dalje poštujem, i da u znak tog iskrenog poštovanja njegovim imenom nazovem Trg svetog Marka…

– Ma ti ćeš, kako si krenuo, i svoju stranku preimenovati u SDP dr. Franje Tuđmana… Ali ne govorim ja tebi o Tuđmanu. Postoji nešto što je meni svetije i od njega, a ti mi to bezočno otimaš…

– Misliš na Hrvatsku? Pa nije Hrvatska tvoja prćija! I mi SDP-ovci smo Hrvati i domoljubi!

– A otkad to?

– Oduvijek! Samo što se time do sada nismo busali u prsa kao vi što svoje domoljublje pokazujete odlazeći po tuđu pamet u Bavarsku. Ali dosta smo samo radili i šutjeli! Sada smo progovorili i nitko nas više neće ušutkati. Hrvatska, Hrvatska! Hrvatska, Hrvatska!

– Šta se dereš?

– A ti začepi uši ako ti smeta ta sveta riječ! Hrvatska, Hrvatska! Hrvatska, Hrvatska!

– Ne govorim ti ja o Hrvatskoj…

– Ali ja govorim! I nikada neću prestati… Hrvatska, Hrvatska! Hrvatska, Hrvatska!

– Ma možeš se ti derati do Sudnjega dana, ionako ti nitko ne vjeruje… Briga mene za tu tvoju Hrvatsku, ali neću dopustiti da otimaš moj život!

– O čemu ti govoriš?

– Ne pravi se blesavijim nego što jesi! Šta je sviralo kad si u subotu ulazio u dvoranu Doma sportova, na onaj vaš motivacijski skup?

– Pa ono »In the name of love…« i kako već dalje ide.

– Eto! A znaš i tko to pjeva. I znaš da je U2 moj život!

– Kako bih ja to znao?!

– Tako što sam o tome govorio i za novine. Ne pravi se da nisi čitao… I jedan od najsretnijih dana u životu mi je bio kad sam lani na skupu Europske pučke stranke u Dublinu slušao mog idola Bonu Voxa. Čovječe, bio sam lud za U2. Bio sam progonjen zbog njih.

– Ma tko te je progonio… Daj, ne izmišljaj!

– Progone me i dan-danas. Manolić je čitavu ovu hajku na mene pokrenuo zbog moje ljubavi prema U2.

– To fakat ne mogu vjerovat…

– Eno ti Joža pa ga pitaj jesam li ja u HDZ-ovu baraku dolazio s onim malim kazićem i sa slušalicama na ušima… Njemu je nešto valjda bilo sumnjivo, pa me jednom pitao šta mi je to, pokazujući na slušalice. Ja sam odgovorio: U2. Onda je on mene pitao šta je to U2. Ja sam mu rekao da je to ime grupe. On je pitao kakvo je to ime, a ja sam mu rekao da je šifrirano. I da se to na engleskom piše U2 a čita Ju-Tu.

Onda je on promrsio: »Da, da, i ja također… Samo nisam znao da se to sad tako zove.«

– Ne razumijem, šta nije znao da se tako zove?

– Nisam ni ja razumio ni šta on to da, da, također, ni šta on to nije znao, pa sam mu rekao da je grupa u početku mijenjala imena, ali da već dugo radi kao U2. Onda je on mene pitao šta ja mislim o radu te grupe, a ja sam rekao da mislim sve najbolje i da je U2 moj život. Izgleda da se njemu to jako svidjelo, jer mi je ponudio da budem njegov najbliži suradnik. Jebiga, onda mu nije smetalo, a sad mu smeta…

– Šta mu smeta?

– Pa to što sam udvaš.