Nogometaši Rijeke su sedmu od jedanaest utakmica zaključili bez pobjednika. Peti put nisu uspjeli zatresti suparnikovu mrežu, dvaput tri gola (Slaven, Zagreb), nije bilo dovoljno za pobjedu. Ako je bod u Maksimiru bio uspjeh, u ostalim utakmicama bačeno je 12 bodova!

Nije Rijeka Barcelona, ali Inter, Zagreb,  Belupo… nisu – Real Madrid! Matjaž Kek je u najavi utakmice bio zadovoljan funkcioniranjem mehanizma novog sustava igre. Ali, nitko još nije unaprijed predvidio što će se događati u glavama i nogama igrača. Ukinuli bi kladionice, sve bi izgubilo smisao…

Kek je zamjerio Radoševiću i Močiniću što su počeli utakmicu u »gumenim kopačkama«. Legendarni senjski trenerski čarobnjak s Krimeje, Ivan Đalma Marković, prije utakmice je igračima pregledavao krampone (čepove) na kopačkama, divljao ako nisu bili oni pravi i uzeo ključ i mijenjao ih… Druga vremena. Sada su tereni (dobro, ne svi…) zeleni tepisi, lopte brze i ubojite (žale se vratari), a kopačke kao salivene.

Riječani nisu zabili gol 261 minutu (Bezjak, Istri), propustili priliku izjednačiti se na vrhu s Dinamom, da bi sada nakon subotnje utakmice zaostali četiri boda. Manjak koncentracije, sigurno, ili kvalitete, možda. U svojoj blic analizi poslije utakmice govorio je  Kek. Sigurno je da Rijeka nema tečnu i brzu igru prema naprijed. Lopta se vuče kao po blatu, ma koliko ona bila u sigurnim nogama – bezopasna.

Posebice posljednjoj fazi igre prema naprijed. Gdje svi pucaju, ali nema reda i inspiracije. Rijeka je u nastavku dominirala, mogla je samljeti suparnika, ali Balaj, Bezjak i Tomasov nisu bili pucački raspoloženi. Pobrkali su koordinate, osjećaj za prostor… Kek je otkrio »problem kopački«, rupe na sredini terena u prvoj dionici utakmice.

Rijeka može i mora više. Za razliku od riječkih nogometaša, trčali su i pogađali (štafeta) riječki boćari, Brnić i Miličević (članovi Zrinjevca), osvojili zlatnu medalju na radost prepune dvorane na Podvežici.

Fenomenalna predstava dvojice Riječana, a tu je i njihov bivši klupski trener (Vargon), Čedo Vukelić, jedan od stručnjaka u reprezentaciji. Fizički i mentalno spremni, dakle koncentrirani, bili su Miličević i Brnić. Svoj dio posla odradio je i psiholog Anđelko Botica.

Zlatna medalja u štafeti stoji na srebrnom postolju triju srebrnih medalja (brzinsko, pojedinačno klasično, igra parova), Lea Brnića, Ante Grančića (novog člana Vargona) i Nenada Tadića. Poker medalja u dojmljivom tjednu riječkog i hrvatskog boćanja. Rijeka je peti puta domaćin jedne elitne predstave, svjetske ili europske.

Čudesne boćarske bajke na oduševljenje Francuza, Talijana, Slovenaca i ostalih. Medalje su, naime, osvojili natjecatelji iz 11 zemalja! I Libanonac Bascir El Hariri. Član drugoligaša iz Klane, gdje mu ne daju igrati jer nema kvalitetu… Otac, pokojni, iz Bejruta, majka iz Klane, a rodio se u Milanu. Trenutačno živi u Postojni. Jedini boćar u Libanonu!

Alphonse Lagier Bruno, Francuz, bio je predsjednik Svjetske boćarske federacije (FIB) 20 godina (od 1989. do 2009.), s pokojnim Aleksandrom Anzurom sudjelovao je i na ovom riječkom festivalu boćanja. Zaljubljen u Rijeku, u grad i regiju koja razumije i voli boćanje. Nahvalio je još jednu sjajnu organizaciju, a na upit koji je najbolji hrvatski boćar svih vremena, zatražio je – jokera. Nije se želio izjasniti.

Brnić i Miličević će sada zajedno igrati u Zrinjevcu kod Ante Ledića, a Vargonu je pristupio Ante Grančić. Davor Ćuška, čovjek koji s toliko ljubavi vodi klub s Podvežice, uvjeren je da može obraniti hrvatsku krunu. Jer ima Vukelića… Osim Grančića, vrhunskog valjača, još jedan je igrač Vargona osvojio medalju, Dejan Tonejc (bližanje i izbijanje u krug), za – Sloveniju.

Nastavljena je žetva boćarskih medalja koju je 1993. godine započeo Dinko Beaković. Rijeka je svjetski boćarski centar. Dokazala je još jednom, a Beaković je rekao: »Skidam kapu Gradu i PGŽ-u, sve plaćaju, a naši su igrači tu ljubav uzvratili medaljama«. Boćanje je jače od politike!

Marinići i Hrastenica odradili su veliki dio »mundijalskog posla«. Ovaj kraj živi boćanje. Šteta što nije bilo televizijskog prijenosa ni na jednoj postaji. Da ljudi shvate ljepotu i složenost sporta koji traži svoje mjesto na Olimpijskim igrama.

Pustimo »gemištare«, ima i takvih, i one koji sele iz kluba u klub za tisuću kuna. Na Podvežici smo vidjeli vrhunsko boćanje, igrače koji mogu živjeti od svoga rada. Što mislite zbog čega su Milićević, prije, i Brnić prešli u Zrinjevac kod Ledića, čovjeka koji voli boćanje i – vinograde.