Valjda je sad, desetak dana od početka, svima jasno. Dolazak izbjeglica velika je seoba naroda, povijesni događaj epskih razmjera, i još nedavna uporna inzistiranja od Vlade da otkrije svoju strategiju u slučaju skretanja izbjegličkog vala na Hrvatsku bila su tek naivna ili zlonamjerna zanovijetanja.

Hrvatska ne može imati svoju strategiju za rješavanje ove situacije, ona može biti samo sveeuropska (pa i globalna). Milanović je tu bio potpuno u pravu, iako ga se s lijeva i desna veselo deralo zbog te konstatacije. A zašto nije htio otkrivati neposredne planove o tretmanu izbjeglica kad dođu na naše granice valjda je svima jasno iz ponašanja susjednih zemalja zadnjih dana. Neke karte se, jednostavno, ne otkrivaju prije vremena.

No, dolazak izbjeglica u desecima tisuća na hrvatske granice ipak je posve nova situacija. Priljev je gotovo neizdrživ – ukoliko se ljudima želi omogućiti humani tretman i izbjeći kaos po Hrvatskoj, a dogovor Srbije i Mađarske da se svi iskrcavaju na hrvatsku granicu više nego očit (zbog toga što sve usmjeravaju na hrvatski istok se Srbima javno zahvalio mađarski ministar vanjskih poslova).I zato smo trenutno tu gdje jesmo, u mikro-trgovinskom ratu s mirisom devedesetih.

Zla krv, orlovi i zidovi

Je li blokada dijela prometa kroz granicu bila najbolje rješenje za pritisak na Srbiju, stvar je koju će se realno moći procijeniti tek kroz nekoliko dana, kad (i ako) priča bude zaključena. No, neki bolji prijedlog od toga, a koji bi rezultirao korektnijim ponašanjem istočnih susjeda baš i nismo imali priliku vidjeti. “Tiha diplomacija” je, pogotovo u ovakvim okolnostima, ipak samo floskula bez sadržaja. Što, jasno, ne znači da je treba mijenjati vrlo bučnom “diplomacijom”, odnosno medijskim porukama nabijenim emotivnim značenjima, pogotovo kad su u pitanju odnosi dvaju najdražih regionalnih neprijatelja, Hrvatske i Srbije. Milanovićev britki jezik često je meta suhih i jeftinih napada domaće salonske analitike, koja pokušava proizvesti sliku politike kao gotovo akademske djelatnosti, kojom bi se trebalo baviti u laboratorijskim uvjetima međusobne konstruktive i razumijevanja. Ne, politika je u stvarnosti strastvena bitka u kojem se iz dana u dana odvija borba za ono što je moguće (a što je gotovo uvijek razočaravajuće u usporedbi s “onim što bi trebalo” – živući primjer je upravo dobio još jedne izbore u Grčkoj). U tom svjetlu, smiješno je pratiti kako se Milanovićeve opaske o tome da protukandidat za premijera baš i nije neki materijal ako u svojoj dobi još nije naučio engleski jezik, tituliraju kao “osobni napadi” i tome slično, no sva ta demagoška prenemaganja imaju određenu prođu u javnosti koja je još u demokratskim pelenama (i koja je, ipak, “milijun” godina ispred srpske tvornice mržnje koja se naziva medijskom scenom, kako smo imali prilike vidjeti posljednjih dana).

Sa svim tim na umu, činjenica da je premijer “brz na obaraču” ipak nije najbolja karakteristika za upravljanje ovako složenim međunarodnim situacijama. U burnoj raspravi s Mađarskom i Srbijom ne bi smjelo biti mjesta za konstatacije poput “mi smo ih prisilili”, ili “orlove i muhe”. Bespotrebno stvaranje zle krvi u međunarodnim odnosima je skupo, a bahaćenje neukusno. Čak i kad si, kao Hrvatska, jedina zemlja koja je u ovom dijelu Europe humano i organizirano postupila prema “hodačima sivih cesta”, potpuno u pravu. Smiri loptu malo, brate, vjerojatno bi poručio Zoran Milanović Zoranu Milanoviću (okej, i možda ga pritom mrvu izvrijeđao, ako mu tako padne horoskop).

Bunika

Ovdje je teško preskočiti tezu koja se sve više valja u domaćoj javnosti o tome da je hrvatska vlast namjerno izazvala blokade na granicama i dizanje temperature u odnosima sa Srbijom kako bi zaradila političke simpatije i glasove u posljednjih nekoliko tjedana pred izbore.S dužnim poštovanjem, govoreći milanovićevski otvoreno, veću glupost dugo nismo imali prilike čuti. To, jasno, ne znači da je nemoguće da su u stožeru SDP-a zaključili kako bi im sad sjajno došao jedan mali diplomatski rat s odraslim ex-Šešeljevim radikalima koji vode susjednu zemlju. Ali, to cijelu priču ne čini manje glupavom.Jer, ukoliko je netko doista procijenio da bi destabilizacija odnosa sa Srbijom mogla pojačati popularnost socijal-demokrata, taj bi trebao skrenuti pogled na BiH, zemlju koju strahom od drugih ucijenjenom već 25 godina drže nacionalističke stranke. Je li nekome zaista palo na pamet da bi birač HDZ-a mogao “promijeniti stranu” i glasati za Milanovića, jer ovaj “ne da Srbima gušta”? A u isto vrijeme zbog kvarenja odnosa sa susjedima ne izgubiti glasove na ljevici?! Ako jest, oduzmite mu buniku koju očito redovno konzumira.No, teško je vjerovati da bi u stožeru SDP-a mogli napraviti baš toliko golemi previd i zanemariti činjenicu da se, praktički zakonomjerno, u slučaju podizanja međunacionalnih napetosti povećava popularnost desnice.

Izgubljeni u stravično složenoj stvarnosti

Što, opet, možda i nije nevjerojatno kad se sagleda strategija i taktika najveće oporbene stranke u Hrvatskoj. HDZ-ov hod kroz kampanju je zasad čista putujuća katastrofa, bauljanje od otvorenih laži (koje su se počele konačno razotkrivati i na široj sceni od ovih nekoliko redaka u ofsajdu) do ničim izazvanih samoranjavanja. Kaos oko stava prema konverziji švicarskog franka taman je završio, ali to je tek bio početak šou programa.Samo mali rezime: u ovom trenutku (jer samo Bog zna što nosi HDZ-ovo sutra) ta stranka je protiv Angele Merkel i uz praktički ksenofobni istok Europe, za vojsku na granici koja bi silom imala sprječavati ulazak izbjeglica, a u mikro-trgovinskim ratu uz – Srbiju. Ne, nije šala, Karamarko i ostali dužnosnici te stranke zahtijevaju deblokadu granice, znači popuštanje Vučiću, jer da ona šteti gospodarstvu. Simpatizeri desnice su već po društvenim mrežama imali coming-out u kojem su se izjasnili da su u ovom sukobu na strani Aleksandra Vučića, kućni HDZ-ov portal (direktno.hr) istog tretira kao glavnog pozitivca, a Piculu koji je srpskom premijeru odbrusio da je imao “četničku epizodu” kao – luđaka.

Preostao je još samo jedan jedini korak, za kojeg je više teško biti siguran da ga HDZ neće poduzeti – da javno objave da je onaj tko je protiv Vučića/Srbije, zapravo, protiv Hrvatske.Izgubljen u stravično složenoj stvarnosti, tu i tamo se pojavi i sam Tomislav Karamarko, da nas uveseli svojim idejama o tome kako riješiti izbjegličku krizu. Posljednja verzija je relativno jednostavna: kontrola ilegalnih prijelaza, otvaranje legalnih i registriranje svih izbjeglica po propisima EU. Dakle, prevedeno – slanje vojske na granice, koja će silom (jer to neće uspjeti transcendentalnom meditacijom) priječiti ulazak “kroz kukuruze”, popuštanje Srbiji koja i dalje veselo desetke tisuća ljudi usmjerava samo i jedino na hrvatski istok, u kombinaciji ova dva “rješenja” legalni prijelazi bi bili potpuno blokirani za sav mogući promet jer bi ih okupirali deseci tisuća nevoljnika pod vedrim i kišnim nebom na “Karamarkovom čekanju” (sjećate se Bregane otprije tjedan dan – pomnožite sa barem deset), te, konačno, registracijom po svim propisima, uzimanjem obveze (ukoliko sadašnji propisi o azilu ipak prežive makar u jednom svom dijelu) da baš Hrvatska zbrine sve te ljude koje je registrirala. Ima ih pedeset tisuća. Dok ovo čitate već će ih biti blizu šezdeset. A neće prestati dolaziti. Potpunom kaosu izgubljene hrvatske desnice nedostaje ipak još samo jedan prstohvat ultimativnog začina: da se iz New Yorka oglasi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i pozove na zajedništvo.

Srba i Hrvata.