Problem kredita u švicarskim francima koje su banke prije desetak godina na mala vrata pustile na hrvatsko tržište eskalirao je u najveću krizu hrvatskog bankarskog sustava u novije vrijeme, ukazavši na paradokse funkcioniranja monetarne politike skroz naslonjene na euro. Stabilan tečaj prema euru godinama se održava neutralizacijom kapitalnih tokova, i u tom je smislu domaća monetarna politika snažno intervencionistička, međutim, kako je sve usmjereno na stabilnost kune prema euru, rizik švicarskog franka previdio se kontrolirati. Švicarci su svojevrsna sistemska greška sustava, »bug« koji je narastao do neslućenih razina. HNB je propustio u startu taj proizvod zabraniti, iako je tečajnog rizika bio svjestan jer je i upozoravao na njega, međutim, nije reagirao ni kada je postalo jasno da je proizvod toksičan i da po implikacijama na rast glavnice više sliči na financijski derivat nego na stambeni kredit. Čekalo se de facto da problem eskalira, čime su u HNB-u nažalost riskirali da u zaborav padne sve ono dobro što je središnja banka godinama radila. Upozorili su i izašli s nekakvim prijedlozima, no prekasno i preneuvjerljivo. Krizom se nije upravljalo, a tko ne upravlja krizom – ona upravlja njime.  

Budući da se valjda do zadnjeg trenutka u financijskim krugovima nije vjerovalo da će se Vlada usuditi ići do kraja, poslovni pak bankari nisu htjeli prihvatiti ni blaža rješenja od na kraju ipak usvojene konverzije u euro – odugovlačili su i čekali da se cijela stvar zaboravi. Iako se sada najavljuju obračuni i sudovanja, što je posve izvjesno, morat će ipak u prvo vrijeme sami progutati preparat koji je bio namijenjen dužnicima. 

S kreditima u CHF prva je krenula Erste, pa Hypo i ostale austrijske banke, a onda i talijanske jer su počele gubiti tržišni udio. U središnjoj su se banci pozivali na ugovorni odnos banke i klijenta; na to kako ne mogu fiksirati tečaj prema dvije valute, što je, naravno, tehnički točno; na to da bi ih kasnije mogli optužiti da ljudima uskraćuju jeftine kredite, itd. Sva je energija usmjerena na očuvanje stabilnosti tečaja eura o kojem ovisi kompletna makroekonomska stabilnost. Krediti u francima postali su tako vrući krumpir koji se prebacio s guvernera na guvernera, s jedne Vlade na drugu, dok sad Milanović i Lalovac nisu presjekli. 

Neki poznavatelji situacije kažu da se središnja banka u trenutku uvođenja kredita u CHF-u već bila toliko zamjerila međunarodnom kapitalu da se procijenilo da bi zadirati i u ponude banaka bilo previše. Taj je proizvod k tome došao iz austrijskih banaka koje su imale veliki utjecaj na domaće tržište, snažne političke veze. No, kako se nije reagiralo onda, došlo je do efekta lavine. Središnja banka sada će trebati tražiti nove modalitete djelovanja. Njena funkcija ne bi trebala biti da »ne talasa«, kako kaže premijer. Oslanjati se na europske institucije ponekad nije dovoljno, napisanog recepta nema.