Njegovo ime nije za ovu priču važno. Može on bit i Pero i Šime i Mate, isto bi nekako bilo, i ima takvih još. Za priču je važno da mu se, u nekim već ozbiljnim godinama, rodila kći. Bilo mu je srce zbog toga veliko, veliko koliko i strah kako će sad njih troje naprijed kad troškovi narastu. Poslovi im nesigurni, podstanarstvo mučno, krediti nepovoljni, porodiljna naknada mala, roditelji umirovljenici. Ali vazda se snađe čovjek. Najčešće se snađe. Ni to zapravo za ovu priču nije od presudne važnosti. Važno je reći da je on volio filmove. Gutao je sve što bi mu došlo pred oči. Njegovu ocu baš nikad nije bilo jasno kako može u kino sam. Kino je za društvo, govorio je starina koji se dalje od »Sjaja u travi« nije sve ove godine pomaknuo. Ima rezona, lijepa je ta Natalie Wood. Ali, kad se malica rodila, dogodilo se nešto čudno. Nijedan film u kojem djeca pate, nijedan film u kojem ih se maltretira, ubija, u kojem stradavaju ili im stradava obitelj, ništa od toga nije mogao gledati. Čim bi nasilje krenulo, njemu bi se stisnuo grop u grlu i grudima, pa je mijenjao kanal. I dugo je trajala to sužavanje žanrovsko samo na komediju, crtiće, benigne scenarije. Tek nedavno se uspio vratiti sebi, makar mu i dalje teško padaju teme u kojima je djeci teško.

Svi su bili Garmaz

U srijedu navečer sve su informativne emisije imale velike priloge o izbjeglicama što su ušle u Hrvatsku. Ona sjedi nasuprot televizora i plače. On se pravi muško. Kamera hvata djevojčicu godina njihove kćerke, lica posve nalik njenom, iste duge ravne smeđe kose. Ima onaj izraz lica karaketerističan za cure od 11, 12 godina. Čini ti se, ljuta je na cijeli svijet, i na te kamere koje je i opet snimaju, pa ih prijekorno ispod oka gleda. A zapravo je samo umorna i željna kuće umjesto prašnjavog puta kroz kukuruze, policijskih uniformi, granica, vrućine i zime, gladi i žeđi. Ona plače ne shvaćajući dokle je to svijet dogurao, a njemu muka kao onda kada je bježao od ‘loših’ filmova. A onda se sjeti one fotografije što ju je jutrom vidio na portalima. Na njoj, vidi se, zora samo što nije svanula, na njoj plećati muškarac što u rukama drži malo dijete s dudom u ustima, na njoj žena koja s blagotvornim smješkom na licu djetetu navlači koji broj prevelike čarape. Njega prepoznaje, zna. Željko Garmaz je to! Taj i ne može ništa drugo nego pomoći kad treba. Mali Adam, šestomjesečni junak koji je granicu prešao s četvoro braće i sestara te ocem i majkom, nije mogao boljega nosača dobiti da ga nosi, da ga utopli, da mu pokaže kako će sve biti u redu. Jest, šest mjeseci je samo Adamu, ali neke se stvari i shvate i zapamte za cijeli život i kad si tako mali. I neće tom Adamu kad odraste, zašto ne i tu negdje u Hrvatskoj, biti važno da zna da je Garmaz novinar, da je otac jednog sjajnog mališana i da je suprug jedne sjajne Maje. Neće mu biti važno znati da je Garmaz humanitarac zaluđen Afrikom i da su Maja i Željko dobili 2013. nagradu Ponos Hrvatske jer su preko svoje humanitarne udruge Srce za Afriku prikupili 150.000 eura – između ostalog i od prodaje Garmazove knjige »Naš čo’ek u Africi« – za izgradnju škole u ruandskom selu Kivumu, uz veliku pomoć franjevca Ive Perića, misionara u Africi. Ne znaju sve to o Garmazu ni svi drugi, jer ništa od spomenutog on nije radio hvale radi, već pomoći radi. No, zato bi se lako, pače sigurno, moglo dogoditi da danas sutra, kad malo naraste, Adam upozna Garmazov istančan osjećaj za humor, da čuje recimo onu anegdotu kako je svom dobrom čovjeku Saši Driniću, novinarčini što na zadatke ide u kolicima, kupio za rođendan veliku crnu trubu da naokolo svira i trubi k’o stari Pantelija iz klasika o Topalovićima. Ili će, a to je još vjerojatnije, kad naraste slušati kako priča o hrvatskim vinima i vinarima o kojima zna sve. Jer, zapamtio je Adam, već sad sa šest mjeseci, da ga ja od granice do prihvatilišta nosila neka ljudeskara, pazeći da mu bude i udobno i toplo, pa mu je, koji sat kasnije kad su im se pogledi opet sreli i mahao, djačački iskreno uz širok osmijeh.  

Baš kao da su se na jednom mjestu našli svo oni koji su dobili djecu pa prestali gledati filmove u kojima djeca stradavaju, te su srijede u Tovarniku svi bili Garmaz. Policajci su se igrali s djecom, humanitarci dijelili hranu i piće, vozači vozili dok god su mogli, a izbjeglice se mahom čudile tretmanu, naučeni na zlo i opako s mađarskih nekih granica. Kad ti u ruke dođe mali Adam, teško je ne biti čovjek. Te srijede svi su mahom bili ljudi. Samo, koliko ćemo dugo biti u stanju ljudima ostati?

Politiziranje

Istu tu večer, na istim tim dnevnicima ankete s ulica naših ponajvećih gradova. Vješta neka montažerska ruka složila ih je tako da od troje anketiranih dvoje kazuju da izbjeglicama treba pomoći, a onaj jedan, jedna ili jedno, rezoniraju da nam je dosta i naše nevolje, naših nezaposlenih, ako već i kakav terorist ne ulazi preko Tovarnika u naše dvorište. Netko je prilog izrežirao kao da je znao da će već dan poslije pitanje izbjeglica biti posve ispolitizirano. Vođa oporbe strahuje za radna mjesta domaćeg življa, predsjednica brine za sigurnost i poručuje da smo malo pretjerali s puštanjem izbjeglica(!?), a evo i zastupnika koji nikom ne bi dali ni blizu. Sve je duži niz onih koji bi pred izbore ušićarili štogod na ovoj temi, kad se već ne mogu busati u prsa da su oni išta konkretno učinili, ili to iz njih jednostavno izvire strah. Samo, je li mali Adam vrijedan straha, ili je vrijedan toga da ga se uzme u naručje i nosi koliko god dugo i daleko treba?! Jest, mali smo, jest Slovenci i Austrijanci mogli bi zatvoriti granice pa da kod nas nemilo proključa želja izbjeglička da odu dalje put Njemačke i Švedske, jest nitko živ ne zna kako bi ovo moglo završiti, jest i sami bauljamo ne znajući što nam sutra nosi, i jest cijela teoretski zadana ideja Europe polako dolazi u pitanje zbog ‘puke’ prakse, ali sve to nije ništa naspram potrebe da se bude čovjek. Sve to ne bi smjelo biti ništa naspram te potrebe, pogotovo ne zato što su izbori pa se sva svim trguje, ljudskim sudbama pogotovo.

Na dan kad su prve izbjeglice ušle u Hrvatsku na portalima je osvanula fotografija na kojoj šestomjesečnog dječaka nosi u naručju Željko Garmaz. Nije ni moglo biti drugačije nego da mali Adam završi na prsima ljudine. Biti kao Garmaz nije lako, a opet najjednostavnije je na svijetu. Klinci ne bi smjeli patiti nikad i nigdje, ni na filmovima. Učiniti što god tko može da tako bude, što god nam nosilo sutra, jedino je valjano.