Ogrnut plaštom čestitoga viteza koji jaše na bijelom konju i spašava svoj narod od gladi, rata i kuge, Zoran Milanović obilazi državu i dijeli raznim skupinama razne oblike financijske pomoći.

Mnogočega od toga mogao se dosjetiti i davno prije, samo što mu ranije izbori nisu bili toliko na pameti kao danas.

Kriza je mnogo ljudi bez kaputa bacila na vjetrometinu i uvođenje dobro odmjerenih paketa novih socijalnih mjera bilo bi potpuno na mjestu još unatrag više godina. Osim toga, većini ovih sadašnjih, zakašnjelih, Milanovićevih intervencija u korist egzistencijalno ranjivih slojeva nipošto ne manjka socijaldemokratskog rezona. A protiv pomoći najslabijima načelno nema ništa ne samo premijerovo lijevo biračko tijelo, nego ni većina drugih građana od kojih su mnogi ovih godina i sami osjetili što je nevolja.

SDP-u se, uostalom, stalno predbacivalo da se kod njih više ne da naći ni »s« od socijaldemokracije, da su postali perverzni salonski ljevičari, tvrdi i neosjetljivi prema ljudima koji mogu unovčiti samo svoj rad, a oskudijevaju u svemu jer ili posla nemaju, ili bijedno zarađuju, ili su se grozno zadužili da kupe za obitelj skroman i tijesan stan.

No problem premijerove vjerodostojnosti sada je, naravno, ipak posve očigledan i za lijeve, a o desnima da se i ne govori.

On proizlazi iz toga što te vaučere za struju i plin uvodi sada, baš sada, dva mjeseca prije izbora. Kao da je onima koji žive od socijalne skrbi tek od ovoga ljeta postalo teško plaćati račune, a prije im je bilo puno bolje. Sada Milanović spašava i podržavljuje propale tvrtke, otpisuje dugove, povećava naknade za ovo i ono. S bankama i guvernerom Vujčićem oko rješenja za kredite u švicarcima svađa se sada, iako je problem bio tu i prije mandata njih obojice…

Jasno da je sve to dosta prozirno, ali, na žalost, i krajnje poznato i uobičajeno.

Zabavno je gledati kako smrknuti Tomica Karamarko teatralno upire prstom u Milanovića kao u poludjelog Djeda Mraza, želeći svima nametnuti dojam da se njegov HDZ, sačuvajbože, nije nikad dodvoravao biračima novcem iz proračuna. No pamćenje nas ipak ne služi tako tragično loše.

Prethodne HDZ-ove vlade, u kojima je Karamarko bio jedan od najvažnijih ministara, također su dijelile gomile para da se za izbore svide i biračima, i centrima moći, trebao bi netko od nas sjesti i izračunati o kolikim je troškovima ukupno bila riječ. A o Sanaderovoj vještini političkog korumpiranja »karticom poreznih obveznika«, što je Karamarko nekidan pjesnički natovario na leđa Milanoviću, doista nije potrebno pisati doktorate, jer bilo je tu od milijunskih donacija Vlade Katoličkoj crkvi, do izravnog kupovanja pjevača, umirovljenika i medija.

Milanovićev iznenadni poriv da naokolo dijeli šušku ne može se, dakle, nipošto pohvaliti jer je sada motiv za tu napadnu darežljivost očigledno predizborni i kalkulantski. Ali to samo znači da nikakvih senzacija nema. Pod suncem u Hrvatskoj ništa novo. Za račun izborne pobjede, mitio je birače HDZ. Sada ih miti SDP. Ista meta, isto odstojanje.

A ako se dobro razumjelo Karamarkovo subotnje zamuckivanje o HDZ-ovom izbornom programu, prije izbora ga nećemo ni vidjeti, navodno da im ga konkurencija – ne ukrade. No ako ni Milanović na koncu ništa ne pokaže, opet neće biti senzacije. Pa programi su ionako posljednja stvar koja ovdje igra za pobjedu.