Eh, da je politika nogomet, Milanović bi bio Messi, a Karamarko špica a’la Ronaldo. Ili barem Mandžukić. Bio bi užitak birati. I ne bi u predizbornoj kampanji tako očito bili nametnuti kriteriji bez kriterija. Tko će imati manje argumenata? Tko može ponuditi manje ideja? Tko je bolji u manjku ikakvog suvislog sadržaja?

Drskost je tražiti državnu vlast bez programa. To je isto kao tražiti posao, iako za njega nemate uvjete. Nikakvog boniteta. Ali ta drskost uredno funkcionira. Bivša Kukuriku koalicija postala je koalicija Hrvatska raste, a da ni ovaj koalicijski sporazum nema konkretniji sadržaj. Oko čega su se dogovorili? Rješavanja nezaposlenosti? Državnih tvrtki? Teritorijalnog ustroja? Bilo čega osim podjele fotelja? U naprednijim demokracijama koalicijski sporazumi su detaljni ugovori kojima se buduće vlade obvezuju na realizaciju precizno određenih ciljeva.

Ovdje toga nema. Nema više ni Plana 21, a sada nema ni zamjene za neuspješni Plan 21. Tomislav Karamarko više uglavnom i ne priča o gospodarskom programu, iako su istekli svi rokovi u kojima je obećavao da će prezentirati taj tajnoviti materijal na kojem već godinama rade HDZ-ovi prijatelji iz bavarskog instituta, koji su očito puno sposobniji i pametniji od bilo koga u Hrvatskoj i u HDZ-u. I nikome ništa. O HDZ-ovu koalicijskom sporazumu ne treba ni pričati. Sadržaja nema.  

Golman je psihološki poljuljan, užasava se istrčavanja na centaršuteve, ali prave zamjene nema jer je ionako rođak izvršnog predsjednika i njemu nikad ne fali ni ptičjeg mlijeka. Stoperi samo lupaju i izbijaju, teško im je, bore se napraviti više od deset pijadeta na treningu. Lijevi bek ne zna igrati lijevom nogom, ne može trčati, ne približava se šesnaestercu, a opet s centra do njega ne može ni dobaciti. Ipak, on je standardan za razliku od desnog beka, koji je odličan u oba smjera, samo što je u napadu uvijek kad njegova ekipa nema loptu. Dva zadnja vezna, kao sijamski blizanci, dodavaju samo prvom do sebe i uvijek unatrag, jer im se živo fućka za uspjeh ekipe, barem dok su oni u sastavu.

Oba krila vječito se ljute na bočne igrače, jer im loptu ne znaju dodati, a oni onda neće igrati ni trčati, jer su ipak zvijezde. Ponekad, kad krilni dobiju loptu, pod svaku cijenu guraju je centarforu, jer znaju tko je glavni na terenu. Bolje dodati nego završiti na klupi, iako centarfor u stvari ne radi ništa, smuca se po šesnaestercu, širi ruke i skuplja zaleđa, a onda viče i prigovara sucu i suigračima jer je veličina njegova ega veća od cijele ekipe i protivnika zajedno. On je najbolji, on sve zna. Statistika ga možda ne miluje i zadnji put je zabio na treningu još u omladincima, ali igra standardno i misli da zna više od trenera kojeg uredno šalje u tri p.m. kad god mu se prohtije. Jer, šta će ovaj njemu nešto pričati.

E sad, vi ste birač, vi odlučujete, sastavljate i trenirate ekipu, dakle, sve je u vašim rukama, pa izvolite, sklopite nogometni stroj od ovih prepotentnih i umišljenih nogometnih neznalaca, istrčite i zgazite tu Barcelonu ili tog, tamo nekog Reala. Zar je to teško? Gurnite Milanovića ili Karamarka u špicu i čekajte čudo. O tome odlučujemo kad glasamo. I svaki put kad netko ponovo odluči zlorabiti taj smiješni argument »sami ste si krivi«, možete ga slobodno poslati u neku stvar.

Nažalost, danas stvarno svi igraju nogomet. Bez kriterija. Nema veze što je natjecanje na rubu regularnosti, a navijači prisilno kupuju pretplatu. Važno je samo da demokracija postoji i provodi se u praksi, iako je i sama izvrgnuta ruglu. Imamo pravo birati. Iako izbora nemamo.