Sa svih strana kritičari napadaju Vladu da javnim novcem uoči izbora kupuje podršku građana, da ju je zarazio populizam. Nastoji oduzeti bankama oko osam milijardi kuna i vratiti ih građanima s kreditima u švicarcima, pri čemu bi banke dobile porezne olakšice na teret proračuna. Umirovljenicima želi podijeliti božićnicu od nekoliko stotina kuna što je, kažu kritičari, dodatna neodgovornost prema proračunu.

Takvim postupcima vladajućih krugova nitko, zapravo, nije iznenađen jer se oni građanima umiljavaju prije svakih izbora, otkako je demokracije. No, kritičari upozoravaju da se s javnom potrošnjom više ne možemo igrati, jer je premašila svaku mjeru. Kažu da bi stranke trebale obećavati i provoditi  snažne reforme koje su za birače »bolne i nepopularne«.

Pojednostavljeno, zagovornici štednje smatraju da Hrvatska može iz krize izaći samo ako pritegne i zakine vlastiti narod. Mora obuzdati ili smanjiti primanja dva milijuna građana koji iz proračuna dobivaju plaće, mirovine i socijalne potpore.

Smatraju, također, da treba obuzdati rast plaća u privatnom sektoru, jer sve to Hrvatskoj smanjuje konkurentnost. Vlada, kažu, treba omogućiti povećanje profita »investitorima« – poduzetnicima i bankama. Tako će se »investitori« napokon smilovati Hrvatskoj te ulagati kapital u tvornice i radna mjesta.

To je priča koju slušamo dva desetljeća, dok industrija i poljoprivreda propadaju, a radna se mjesta zatvaraju. Zahvaljujući takvoj politici u korist »investitora«, Hrvatska dobiva sve veće nejednakosti, poput drugih zemalja. Stekla je 200 do 300 bogatih obitelji s ukupnom imovinom većom od 30 milijardi dolara. Hrvatska pliva u novcu, barem kad je riječ o manjini i bankama. Vlasti, pak, tumače građanima da novca nema. Proračun treba kresati, a građani moraju stezati remen. Krivi su narod i država, koji navodno previše troše, a ne sustavno prelijevanje novca i imovine u ruke manjine i banaka.

Građanima se tumači da ne smiju imati previsoke plaće i mirovine, jer bi to otjeralo »investitore«. Stoga je većini ljudi, da bi održali životni standard, jedini izlaz zaduživanje. Građani bi, kažu, trebali uzimati više kredita za školovanje, liječenje, stanove, a sami bi trebali brinuti i o mirovini, kroz uplate na račune banaka. Zagovornici nemilosrdne štednje, zapravo, zagovaraju da socijalna funkcija države oslabi i pretvori se u komercijalnu djelatnost banaka i privatnog sektora.

Država, da bi održala javni standard građana, također je prisiljena na zaduživanje. Ukratko, politika relativnog osiromašivanja većine Hrvata tijekom dva desetljeća dovela je do najvećeg zaduženja građana i države u povijesti, te do stagnacije gospodarstva.  

Međutim, teško je naći političku stranku koja bi željela obuzdati prelijevanje novca manjini i bankama. Kad smo posljednji put čuli da je teret izlaska Hrvatske iz krize potrebno rasporediti na sve slojeve društva, a najviše na one koji su ekonomski najsnažniji, najimućniji? Kad je provedena neka reforma koja je bolno pogodila najimućnije?

Gotovo sve stranke tvrde da je to populizam koji bi »otjerao investitore«. Poduzimati mjere za zaštitu građana, vlastita naroda, proglašava se populizmom. A što je alternativa? Postati elitist, odvojiti se od naroda, pritezati većinu, a debelim guskama mazati vrat – sistematski, čak tijekom predizbornog cirkusa. Nazdravlje!