Ok, sad uopće više nije sporno: “afera” koja se podgrijava oko dokumenta Ureda za sprječavanje pranja novca o Slavku Liniću suštinski je prazna priča. Predizborni PR pucanj u Zorana Milanovića i Ranka Ostojića, bez bojevog punjenja. Nema tu, barem u papirima koji su dosad isplivali vani, ničeg što bi bilo doista kompromitirajuće za čelnike izvršne vlasti i sustav kao takav, nema ni “d” od dokaza o zloupotrebi službi u svrhu političkih obračuna. Zato se, međutim, zapis o jednoj manje-više rutinskoj provjeri informacija o financijskim transakcijama itekako zloputrebljava u svrhu političko-medijskog rata, s vrlo zanimljivim stvarnim ciljevima koji se, kad se samo malo bolje pogleda, naziru iza brda demagogije.

Idemo redom: u objavljenom dokumentu, dakle stoji da je Ured za sprječavanje pranja novca provjerio nekoliko navodnih transakcija Slavka Linića, njegove obitelji i prijatelja koje su PNUSKOK-u, po “operativnim saznanjima” i “neprovjerenim informacijama” bile sumnjive. I ustvrdio da je sve čisto. Provjera je naručena 14. kolovoza, a o njenom izvršenju PNUSKOK obaviješten 22. kolovoza prošle godine.

Iste godine, ali mjesec dana ranije, saborski Odbor za nacionalnu sigurnost većinom je glasova odbio Linićevu predstavku u kojoj je smijenjeni ministar tvrdio da ga policija nezakonito nadzire.

To su činjenice s kojima raspolažemo; ni pod najvećim mikroskopom se u njima ne može pronaći materijala za zaključak da je saborski Odbor donio pogrešnu odluku, da su Linića maltretirali policija i istražitelji, ili da su Milanović i Ostojić na bilo koji način zloupotrijebili policijski sustav.

Jasno, datumi i činjenice sve ove godine uglavnom nisu puno značili kad bi se komentatorima u domaćim medijima (osim u prvih nekoliko mjeseci visokih očekivanja od Zorana Milanovića) ukazala prilika da hračnu prema objektu svoje mržnje (što je psihološki lako, ali politički teško objašnjivo, jer je, zapravo, neutemeljeni napad najbolja obrana onome koji napadaš – mada, ruku na srce, ova istina ipak slabije vrijedi u zemlji s destruiranom javnom scenom). Znači li potpirivanje “afere” da domaća medijska scena smatra kako postoje ljudi koji su zabranjeni teritorij za policiju i istražna tijela? Znači li to da je svako djelovanje protiv njih – nezakonito? Znači li to da bi Odbor za nacionalnu sigurnost trebao potrebitima potvrđivati vodi li se protiv njih zakonita istraga? Naposlijetku, dokazuje li ovaj dokument, doista, da je u 2014. godini u Hrvatskoj kolovoz došao prije srpnja?!

Sve izrečeno, međutim, ne znači da se PNUSKOK, Milanović i Ostojić apriori mogu osloboditi sumnji oko toga da ipak postoje objekti istrage koji su im privlačniji od nekih drugih. Samo o tome pažljivo tempirano curenje spomenutog dokumenta u predizbornoj kampanji ne govori ništa, osim što po prinicipu “dječaka koji je vikao: Vuk!” zapravo samo može pojačati sumnju u bilo kakvo buduće otkriće. Ili potpuno prekriti zaboravom mučno priopćenje istog tog PNUSKOK-a iz 6. lipnja prošle godine, kad su u poslijepodnevnim satima objavili da se krim istraga protiv smijenjenog Linićevog pomoćnika iz ministarstva financija, Branka Šegona – nastavlja. Zašto mučnog? Jer je u jutarnjim satima istog dana USKOK objavio da nema elemenata kazenog djela u čuvenom kreditu HBOR-a Šegona. To priopćenje bilo je čista zloupotreba PNUSKOK-a u političke svrhe (jer, kojeg bi vraga, osim utjecaja na javnost, policija imala javno objavljivati da oni nastavljaju istragu)”. Samo očito nije bila dovoljno atraktivna da se digne dreka – nema prisluškivanja, špijuna, praćenja, a ni izbori nisu bili blizu.

Recentna “afera”, međutim, da se vratimo na početak, nije nimalo beznačajna, ali ne zbog svog “sadržaja”, već zbog ciljeva onih koji je pokušavaju politički monetizirati. Sam Slavko Linić ovdje nije nimalo bitan; čovjek se politički pogubio mnogo gore čak i od Ive “Karamako nije bio Udbaš” Josipovića, i treba mu još samo prstohvat božanskog dojavljenja da se u potpunosti transformira u Zdravka Tomca (gostovanje kod Bujanca, stvarno?!).

Ovdje je ključan HDZ.

Zamislimo sljedeću scenu: u Saboru na Aktualnom satu za riječ javlja, recimo, Igor Dragovan. Postavlja pitanje ministru Branku Grčiću o tome hoće li Vlada reagirati na optužbe o tome da je Slavko Linić u SAD-u uplatio milijun dolara na račun člana svoje obitelji. Grčić se diže i veli: “Sve ovo daje za naslutiti da je Linić jedan od potencijalnih kandidata da se njime pozabavi ministar Ranko Ostojić”. Nakon toga, riječ uzima i sam Ostojić i u prijenosu uživo daje zavjet: “Jasno da ćemo provesti kriminalističku istragu”.

Zloupotreba sustava? Naravno da bi bila – sva aktualna priča o PNUSKOK-u i Liniću je za ovo ne kamilica, nego izvorska voda. Samo, što se opisana situacija dogodila – a izjave su vjerno citirane. Osim što su glavni junaci bili nešto drugačiji: “Dragovan” je bio HDZ-ov zastupnik Krunoslav Markovinović, “Grčić” HDZ-ov ministar gospodarstva Đuro Popijač, a “Ostojić” glavom i bradom današnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Vrijeme radnje, siječanj 2011. godine. (tko ne vjeruje Zaleđu, evo mu linka http://www.monitor.hr/clanci/popijac-o-cacicu-imamo-kandidata-za-karamarka/45714/).

HDZ danas, međutim, za “izvorsku vodu” tvrdi kako se radi o “nezapamćenom skandalu u našoj novijoj političkoj povijesti”, i “partijskoj policiji koja bira policijsko-političke slučajeve i sve one koje Zoran Milanović i njegov uži krug smatra politički opasnim će na taj način pokušati neutralizirati”.

Opa.

Kontekst nekad jednostavno sam eksplodira pred očima promatrača.

Dakle, očito je da HDZ računa na nevjerojatnu površnost i manjak memorije na hrvatskoj javnoj sceni i pokušava doći do sitnog političkog profita u osobnom ratu Linića s Milanovćem. Ali, još je očitije da taj profit i ovaj slučaj nisu glavni motiv, jer “partijska policija” i istražni organi, naime, rade i na još nekim slučajevima, koje su iz HDZ-a, manje ili više otvoreno nazivali politički motiviranima, prvenstveno istražne procese protiv Milana Bandića i Zdravka Mamića, za koje su sumnje dosta ozbiljne (Bandić) ili vrlo, vrlo ozbiljne (Mamić).

Nego rastopljeni maslac.