Dječak se zvao Aylan Kurdi, imao je tek tri godine, noćas se zajedno s njim utopio i njegov petogodišnji brat Galip i majka Rihan. Otac Abdullah je preživio.U ponedjeljak počinje nova školska godina. Djevojčica nešto kao negoduje, ali u isti čas žica novu školsku torbu.

Starci joj vele da je dobra i stara, no njeni su argumenti jači. Za staru su joj – kaže tek sad, cure iz razreda govorile da je nekako »biciklistička«. A i patent zatvarač joj je van funkcije. A i preko ljeta se sakupilo nešto sitno novca, dale bake, pa se može. Uzbuđena je, vidi se. Tako joj je i pape nekad s nestrpljenjem čekao prvi dan škole, željan čim prije vidjeti prijatelje, doznati gdje su bili i što su radili. Mati joj je mrzila taj prvi dan. No, djeca su takva, pokupe malo od jednog, malo od drugog roditelja. Djevojčica svakim danom više ide u visinu. I njeni mali prijatelji svakim danom više rastu.

Stižu i prestižu jedni druge. Ona i njena najbolja prijateljica vole slušati Taylor Swift, vole gledati youtube i onu djevojku iz daleke Finske koja objašnjava kako od starih krpica napraviti nove. Ali voli ona i Partibrejkerse i gdjekoju anegdotu iz predpotopnog doba svojih staraca. Recimo, ne ide joj nikako u glavu da je u doba kad su joj se roditelji jedno drugom udvarali već bilo mobitela da se poruke pišu. »Mislila sam da ste pisali jedno drugom pisma«, veli dok joj vragolasti osmijeh bježi s usana. Ima ona i svoje male rituale. Neki su roditeljima draži, nekih bi se najradije riješili. Bilo bi, recimo, dobro da voli više jesti zeleno. Bilo bi dobro, ustvari, da ga jede ikako. Ne bi bilo loše i da je malo manje neodlučna. Otac joj je svejedno spreman sve oprostiti, pa ako treba, i po stoti put s njom gledati jedne te iste epizode humornih serija. Jer voli on kad se zajedno smiju. Jer voli i ona kad se zajedno smiju.

Jesmo li se posramili?

U ponedjeljak počinje nova školska godina. Negdje je po putu čula kako se teško danas upisati u srednju školu. Pita, treba li  imati baš sve petice za upis. Boji se da će joj makar jedna četvorka pokvariti sve planove na putu do diplome redateljice. Sve oni čuju i sve znaju. Ništa im se ne može sakriti, a vjerojatno i ne treba. I stari joj svjestan da će skoro škola. Zato njih dvoje i opet automobilom jure ne bi li stigli proći ispod mosta baš u trenu kad poviše njih prolazi vlak. Kažu, kad se u isto vrijeme potrefi da po mostu vozi vlak, a ispod njega automobil, to je pravi trenutak za želju. Zdravo i bezbrižno djetinjstvo, to on redovito zaželi. Zaželi da mu kći bude djetinje zaigrana, neopterećena, vesela. Da pjeva u kupaonici za cijeloga života, onako kako sad pjeva dok gleda u ogledalu jesu li joj šiške na mjestu. Poželi njen stari ispod tog mosta da joj škola bude veselje i da joj i Kaciga, i Tonček, i Petra, svi redom budu kompići od formata, baš kao  sada. Pružiti joj sretno djetinjstvo je i misija i zadatak. I to je jedino važno. To je jedino predizborno pitanje na svijetu koje ima nekog smisla.

Dječak se zvao Aylan Kurdi, imao je tek tri godine. Utopio se. On i njegov petogodišnji brat Galip i majka Rihan. Otac Abdullah je preživio. Bježali su od rata. More je njegovo malo tijelo izbacilo na obale Turske. Slika je obišla svijet. Lice mu se ne vidi. Vidi se crvena majičica, kratke hlače, cipelice. Čini se čovjeku da ga je viđao tu negdje u kvartu kako se igra s djecom, kako trči, kako se smije, vozi bicikl, kako žica majku da ga pusti još bar pet minuta da se sit naigra. Ili je on onaj koji ne bi baš zeleno i koji bi radije nešto manje zdravo a tako ukusno. Zašto ga onaj gore nije poštedio, zašto ga nije pustio da kupi torbu, da krene u školu, da se zaljubi, da se prvi put obrije!? Zašto nije uslišio sve te puste želje njegova oca, želje koje se samo promisle dok se prolazi ispod mostova s vlakovima, a nikad ne izgovaraju na glas. Jer da se na glas izgovore, ne bi se ostvarile. Bit će da sve to s vlakovima i željama ne funkcionira tamo gdje se ratovi vode. Pa je valjalo dalje, tamo negdje daleko gdje su djetinjstva bezbrižna i laka kakva i trebaju biti. 

Dječak se zvao Aylan Kurdi. Dječak se zove Aylan Kurdi. Slika njegova malenog tijela što leži na turskoj nekoj obali obišla je taj hladan, velik, bešćutni svijet. Jesmo li se posramili i jesmo li bolji i ima li nam tko udijeliti kakav oprost sad kad smo povećali kvote za migrante, najavili da ćemo dati više novca da se njihov problem riješi, priznali u kamere koliko smo šokirani!? Jesmo li bolji dok »šeramo« fotografiju, ili dok pišemo tekstove u kojem je i njegovo ime, ili smo samo ljudski neki šljam koji će već sutra bježati na drugu stranu ulice kad vidi da mu prilazi neki mali zaigrani Aylanov prijatelj!? Kako vjerovati u išta, kad smo se solidarnosti odavno odrekli, kad su nas uvjerili da su vremena takva da samo najjači opstaju, a oni drugi nisu zaslužili ništa više od onog što imaju. Trka je neumoljiva i već sutra fotografija će požutjeti. Uostalom, nije to naša obala pa da išta pamtimo.

Biti čovjek

U ponedjeljak počinje nova školska godina. Ona ima novu školsku torbu i velike planove za budućnost. Ima i besprijekorno odnjegovane šiške i ima najbolju prijateljicu da s njom pošteno dijeli sve školske muke. Sve je na mjestu i kako treba biti, a opet sve je taman tako da do kraja strepiš hoće li od nje biti dobar čovjek, hoće li svi oni biti ljudi. U doba kad ima šljama koji će i pod sliku s turske obale pisati gadarije, uvjereni da to iz Sirije ne dolaze ljudi nego oni što bolesti prenose, čini se da ljudi više i nema. Kvarni smo, ksenofobni, skučeni, zli baš kao da će svijet sutra skupa s nama nestati. A neće. Krojit će ga oni kojima ovaj ponedjeljak počinje nova školska godine. Krojit će ga, bude li sreće, potpuno drugačije nego što to odrasli čine danas. Krojit će ga tako da se posramiti može i onaj koji je pustio da more odnese dječaka široka osmijeha. 

Tog jutra svi Facebook statusi kao da su bili isti. Na svima je pisalo: »Dječak se zvao Aylan Kurdi, imao je tek tri godine, noćas se zajedno s njim utopio i njegov petogodišnji brat Galip i majka Rihan. Otac Abdullah je preživio.« Biti čovjek a osjećati se k’o govno nedostojno ičeg, nikad nije bilo lakše i nikad više istina.