Prodavanje magle, frazetina bez sadržaja, rečenica koja publika želi čuti, a koje nemaju nikakvu težinu u stvarnosti, jedno je od obilježja politike u svim zemljama i svim sustavima na svijetu. Sve tu frca od, primjerice, davanja prilike mladima, moralnosti, zaklinjanja na rad kao vrhunaravnu kategoriju ljudskog bivanja, slinavljenja nad zastavama, tradicijom i inim lokalnim totemima… Magluština bez ikakve težine tu dođe skoro kao dio igre, a često biva i cijelim sadržajem političkih istupa raznih manjih ili većih “spasitelja”, “nositelja promjena” ili “istinskih radnika”.

U cijeloj toj baruštini dosade i besadržajnosti, kakva baš kao prave magle obavija skoro cijelu političku scenu (ne svu, jasno), ipak strši nekoliko primjera kapilarnih gluposti, koje izostankom ikakvog smisla, osim nakane za obmanom potpuno praznim riječima, iznenađuju i vrijeđaju zdrav razum i natjeraju na okretanje čak i otporniji želudac.

Obratite samo pažnju kad se krenu (konačno, jednom) pojavljivati predizborni programi: tamo će sigurno biti buljuk onih koji će predviđati smanjenje poreza. Tu nema ništa sporno, labavljenje poreznog tereta je način da se privredi da zraka za disanje i materijala za investiranje. Samo, s druge strane, proračun ostaje bez prihoda, a to znači da će se negdje morati “rezati”. Kako rezanje obično znači smanjenje prava (plaće, usluge u zdravstvu, obrazovanju…) i otkaze, a to je malo nezgodno prevaliti preko usta u predizbornom periodu, nedostatak novca na prihodovnoj strani proračuna se mora nekako ipak “nadoknaditi” u programima političkih opcija. E tu se onda poseže za frazom svih fraza, “frazinhom”, kapilarnom majmunarijom bez sadržaja, odjevenom o vrlo ozbiljnu rečenicu, poput: proračun se bolje puniti zatvaranjem poreznih rupa. Jedini sadržaj tu je (osim ako ne postoje točno specificirane i provedive mjere za bolju naplatu poreza) pokušaj prevare onih koji ushićeno slušaju o svijetloj budućnosti koja je tu, nadomak ruke, ali eto, nikome dosad ovo rješenje nije palo na pamet – da smanji poreze i istovremeno od njih zaradi jednaku ili višu hrpu novca.

No, to je tipična “frazinha” koja se ponavlja cijelim svijetom u redovnom izbornom ritmu. U Hrvatskoj je u posljednje vrijeme mnogo bolje rodila jedna koja se diči s još manjom količinom sadržaja i smisla, a koju otkad je zasjela na Pantovčak (što je to – Visoka?!) neumorno ponavlja predsjednica Republike: zajedništvo.

Kad ju čovjek sluša, čini se kao da bi sve bilo dobro da se Hrvatice i Hrvati, onako, odjednom, ustanu, uhvate za ruke i bace pjesmu, na kraju koje se dobro izgrle i vrate uobičajenom poslu. I tako svaki dan – jamačno bi odjednom nestalo makar većine problema koji nas muče svakog dana – plaće bi odjednom narasle, tko ne radi našao bi posao (možda bi, kao predsjednica, mogao postati profesionalni širitelj “zajedništva”, istraživanja ruda i gubljenja vremena), zdravstvo i obrazovanje bi u roku od nekoliko mjeseci prešišali skandinavske standarde, a u sadašnjim Zavodima za zapošljavanje posadili bi vrtove s mirisnim cvijećem u kojima bi Hrvatice, Hrvati i, ajde dobro, građanke i građani Hrvatske, uživali i krijepili se dobrim vibracijama.

Politička priča o “zajedništvu” je majka svih fraza sumnjivih namjera. Barem kad se radi o demokratskim zemljama: u njima su političke ideje na tržištu, nadmeću se jedna s drugom svakog dana i u svakom pogledu, a mediji su tu da pokažu i objasne razlike i nijanse (ako uopće postoji medij koji se primarno bave politikom i politikama – u Hrvatskoj, recimo, već godinama nema niti jednog jedinog). To, naravno, ne znači da se simpatizeri različitih političkih opcija svakog dana trebaju mlatiti toljagama, no da se to ne bi dogodilo ne treba pozivati na nadnaravnu ideju o “zajedništvu”. Fizičko nasilje je, naime, nezakonito.

A da joj prijetnja ulicom, dakle toljagom, doista smeta, Grabar-Kitarović ne bi forsirala kič-frazeologiju, nego bi jasno prozvala one koji toljagama prijete. Ali, gle nezgode, baš su šator i čekić-revolucionari vjerni pripadnici njenog fan-cluba.

Iza “zajedništva” se, kao i iza čekića za ćirilicu, plinskih boca na Savskoj ili dviju kolona u Vukovaru krije jedino želja za prigušavanjem političke utakmice. Za utišavanjem glasa političkih protivnika i smanjivanjem kakvih-takvih dosegnutih standarda slobode medija i javnog diskursa. Prekriti političku scenu licitarskim srcem, sa zastavicom i ogledalcem – to je prava nakana priča o “zajedništvu”. Uostalom, neki od političkih istomišljenika predsjednice i njene stranke već su govorili i o provedbenim detaljima po kojima bi se, u ime viših interesa i nacionalnih svetinja, valjalo – začepiti gubice.

Jedino u čemu “zajedništvo” ima nekog smisla je dio vanjskopolitičkog procesa, u kojem je neopisivo manje bitno predstavlja li Kolinda HDZ, a Zoran SDP, jer u nekim situacijama oni jednostavno predstavljaju samo – Hrvatsku. Rijetko se tako dogodi prilika da netko iz ovako male zemlje može pucati na izrazito visoku međunarodno funkciju, poput one vodeće u Ujedinjenim narodima (ne, pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju nije izrazito visoka međunarodna funkcija). Trenutno postoje (ne baš veliki, ali mnogo veći nego u dogledno vrijeme) izgledi da netko iz Hrvatske zasjedne u fotelju glavnog tajnika UN-a. Osobu iz Hrvatske za tu funkciju predlaže Vlada, koja je to i napravila kandidirajući Vesnu Pusić.

Naravno da ministrica vanjskih poslova lijeve koalicije ne leži baš desnici. Ali, ako je ikad bila prilika da se pokaže političko zajedništvo, to je bila ova – nitko u UN-u kandidatkinju Pusić neće gledati kao HNS-ovku i Milanovićevu ministricu.

Kako je to prošlo, svi znamo. Predsjednica koja na zaklinjanju o “zajedništvu” gradi bit svog političkog djelovanja posljednjih mjeseci gotovo je u realnom vremenu, istog trena nakon objave kandidature, požurila reći kako je ona ne podržava.

To što Grabar-Kitarović (i ovim) odrađuje posao za HDZ, nije pretjerano sporno. Ali je odijevanje partijskog zadatka u ruho “zajedništva” duboko mučno. I upozoravajuće – jer ako se ne radi samo o najjeftinijem političkom kiču, potencijalno nadolazeća demokratura imat će snažniju potporu i veći zamah nego što smo to dosad predmnijevali.