Svi mi u medijima navalili smo pozivati stranke da odmah izvade na sunce svoje programe i da se legitimiraju kakvu politiku bi vodili kad bi dobili vlast.

– Kad ćemo vidjeti vaš program? Gdje vam je? Još ga niste pokazali! Kad namjeravate? – kreštimo uglas kao papige mi koji pišemo o politici.

Čini se da je to ispravno jer izbori su, kako vidimo, pred samim vratima, a glavne političke ekipe, i Milanovićeva, i Karamarkova, taje svoje zamisli kao zmija noge. Da ih oko toga istjeramo na čistac jako je pozitivan napor s naše strane. Želimo biti edukatori, a to nam je velikim dijelom i posao. Što veći broj građana treba prihvatiti da je za njih dobro i važno pažljivo se upoznati s planovima izbornih aktera kako bi mogli ocijeniti koja im opcija najčvršće garantira napredak, s kojom misle da će sutra živjeti bolje.

Ali, istini za volju, cijelo vrijeme postoji neka sumnja da smo tu, zapravo, na tankom ledu.

Dosta pametnih ljudi već je reklo kako očekuju da će se predstojeći izbori voditi na bojnom polju ideologije, a ne na poligonu gdje se demonstriraju kompetencije. I glavne stranke su tako nešto neizravno nagovijestile, Karamarko i HDZ stožerima protiv ćirilice, udbaša i Jugoslavena, šatorom u Savskoj i prekapanjem po povijesti, a Milanović i SDP raspirivanjem straha od povratka »u mrak«, naravno, u HDZ-ov mrak.

Pročitala sam više studija s Princetona, Cambridgea i drugih uglednih sveučilišta o tome na temelju čega se, generalno govoreći, izjašnjavaju birači, ali ispada da su svaki izbori nova nepoznanica, ne možeš znati što će se dogoditi dok se stvarno ne dogodi.

Rezultati politoloških istraživanja u pravilu pokazuju velik utjecaj ideologija, no u odlučivanju igraju ulogu i programi, točnije rečeno ona pitanja koja se u određenom momentu nametnu kao bitna za cijelu državu ili za dio njenih građana, kao i rezultati postignuti u prethodnim mandatima. A, vjerovali ili ne, neki znanstvenici svemu tome, posve ozbiljno, dodaju i stanoviti utjecaj faktora sreće.

O tome koliko je što važno ili presudno, koliko se na izborima rasuđuje racionalno i pragmatično, koliko emotivno i »na kredit« odlična je ilustracija primjer koji su analizirali istraživači Michael Gerson i Peter Wehner, a riječ je o američkim predsjedničkim izborima 2012., na kojima je Barack Obama dobio svoj sadašnji drugi mandat.

Kao predsjednik s velikim, mi bismo rekli premijerskim ovlastima, Obama je, dakle, dočekao kraj svoje prve službe u teškoj situaciji i, prema svakoj logici, druge je izbore trebao izgubiti. Od početka do kraja njegovog mandata, ekonomija je stagnirala na niskim granama uz konstantno visoku nezaposlenost, Obamina zdravstvena reforma bila je krvnički kritizirana i republikanci su, slijedom svega toga, bili uvjereni u pobjedu.

U magazinu Forbes pisali su da je Obama »destruktivno neposoban« šef države te da je SAD s njime na čelu pretvoren u »tragično bespomoćnu« zemlju bez ikakvoga vodstva. No Obama je utakmicu ipak dobio.