Pokušaj djeluje kao da je na dobrom tragu, ali to je daleko, vrlo daleko, od onoga što je potrebno kazati i daleko, neopisivo daleko, ispod razine koja bi pristajala jednoj predsjednici Republike.

Jedino to može se reći za komentar Kolinde Grabar-Kitarović na temu pisma koje su ona i Tomislav Karamarko primili od pokretača incijative da se ustaški pozdrav »za dom spremni« ozakoni kao službeni pozdrav Hrvatske vojske.

– Inicijativa je neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije – otpovrnuli su, kao preko volje, iz Ureda na Pantovčaku, ništa više od toga, tu je točka i kraj.

No, iz tih osam skupih, a tankih riječi dade se s kakvom-takvom sigurnošću zaključiti samo to da predsjednica, srećom, neće udovoljiti apelu na kome je više od tri tisuće imena, što poznatih, što anonimnih, a među kojima ima i akademika, biskupa Katoličke crkve i javnih osoba iz Hrvatske, Hercegovine i dijaspore.

Sve drugo je, na jad i žalost, u velikoj mjeri prepušteno nagađanju, a to će dodatno raspaliti maštu neobrazovanih i izmanipuliranih povodom ovog predizbornog desanta s krajnje desnice iako ga je Kolinda Grabar-Kitarović formalno odbacila.

Predsjednica je, naime, prešutila zašto smatra »neozbiljnim« i »neprihvatljivim« pismo koje su spremno podržali nogometaš Joe Šimunić, komunistički dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, kasnije i rektor Zvonimir Šeparović i zvijezda desnih radikala Velimir Bujanec koji je zimus bio počasni gost na predsjedničinoj inauguraciji.

Nije ni pokušala objasniti građanima, a osobito mlađima i vrijednosno zbunjenima, zbog čega nema namjeru obradovati Česića Rojsa, biskupe Valentina Pozaića i Vladu Košića, šefa vukovarskog antićirilićnog stožera Tomislava Josića i cijelu tu družinu koja prema ostavštini iz NDH gaji neobjašnjive i čudovišne sentimente pa onda to zamotava u domoljublje, hrvatstvo, antititoizam, pitanje slobode govora te ljubav prema tradiciji i konzervativnim vrijednostima.

I onda se čovjek mora pitati zašto je tako postupila? Čemu ta njena napadna kratkoća? Gdje je nužna pedagoška eksplikacija negativnog stava prema rehabilitaciji pozdrava koji nikad nije bio korišten osim kao ustaška inačica onoga Sieg Heil s kojim se salutiralo Hitlerovom režimu?

Zašto se šefica države od toga ograđuje kao da joj netko riječi čupa kliještima?

Od predsjedničke funkcije u državi koja se, kod svoga osnivanja, u Ustavu pozvala na vrijednosti antifašizma, očekuje se da ovakve »provokacije« ne pušta da joj prolaze ispod vrata, nego da bude jasna i eksplicitna. Pogotovo zbog povremenih blagonaklonih izjava prema takvim sentimentima iz njene stranke.

Voljela bih da predsjedica moje države kaže nešto poput ovoga:

»U Hrvatskoj ne želimo pozdravljati kao što se pozdravljalo za vrijeme zločinačkog Pavelićevog režima. Ne, jer je taj režim u fašističkim logorima smrti pobio tisuće i tisuće građana samo zbog njihove nacionalne pripadnosti, vjere ili političkog stava. Današnja Hrvatska se toga srami.«

Ako predsjednica takvo što ne kaže na ovako jak povod, neka se ne čudi što će mnogi zaključiti da se ograđuje s figom u džepu. Škrtost na riječima može značiti da zahtjev odbija samo zato jer se boji da je ne razapnu u Bruxellesu.

Dakle što je? Pojašnjenja se s nestrpljenjem čekaju. Kao i od Karamarka. A i od Bozanića, budući da iza ove sramotne inicijative stoje i njegovi ljudi.