Susjedna je država u deliriju nakon što su njeni kadetski košarkaški reprezentativci postali prvaci Europe. U bošnjačkim dijelovima BiH naveliko se slavi, posebno je velik doček pobjednicima priređen u Sarajevu. Svatko viđeniji u BiH, bio on političar ili neka druga javna osoba, želi da mu se objavi fotografija u društvu nekog od članova reprezentacije. Od kojih neki odmah daju izjave o tome da su to napravili u slavu svoje domovine. I spremno se povlače paralele između uspjeha mladih košarkaša koji su u svom uzrastu najbolji u Europi i sumorne stvarnosti u kojoj se živi realan život u susjednoj državi.

Naravno da će se naći u Hrvatskoj komentara koji će govoriti o tome da jedino BiH može biti toliko očajna da u uspjehu 16-godišnjih balavaca koji se bave bacanjem kožne lopte kroz željezni obruč nalaze materijala za nabrijanu državotvornu simboliku. Čak su se u nekim našim medijima pojavili napisi nekih analitičara iz BiH koji naglašavaju da su BiH maloljetnici »duhom zajedništva i kolektivizma postali najbolji u Europi«, te da tamošnji političari »to nikada neće biti«. Na stranu sada činjenica da je glavni problem BiH naprosto to što većina građana jednostavno ne želi da ta zemlja uopće postoji. I da iz toga proizlaze svi drugi problemi koji se pojavljuju u BiH.

Međutim, izvlačiti sada iz prašnjavog povijesnog ormara »duh kolektivizma« kao poželjnu stvar ne čini se kao najmudrije rješenje. U svim zemljama s područja bivše Jugoslavije »duh kolketivizima« nikada nije donio ništa previše dobrog. A neće ni ubuduće. Pa makar se on koristio kako bi se nekako pokušalo polijepiti zajedno dijelove jedne višenacionalne zemlje u kojoj ni jedna nacija nema apsolutnu većinu. Slična se stvar radila i u propaloj Jugoslaviji, a dobro znamo kako je sve to završilo.

Ako već u susjednoj državi baš žele prebacivati neku simboliku iz sporta u stvarni i politički život, onda bi im puno bolje bilo uzeti primjer njihovog atletičara, trkača na 800 metara Amela Tuke, koji u ovom trenutku ima najbolji rezultat na svijetu u toj disciplini. Jer ako postoji sport koji jača individualnost, a ne kolektivizam, onda je to atletika. Na stazi, skakalištu ili bacalištu si naprosto sam i ovisiš samo i jedino o sebi. Ne može ti nitko, kao što je to slučaj u kolektivnom sportu, priskočiti u pomoć ako imaš loš dan. Ako si loš, odnosno nedovoljno dobar – jednostavno ćeš izgubiti.

Slične se stvari događaju u Hrvatskoj gdje postoji uvriježeno mišljenje da su naš glavni forte kolektivni sportovi. Iako je to naravno varljivo. U nogometu smo jednom, istina, bili treći na svijetu, a osim toga još smo samo dva puta ušli među osam na Europskom prvenstvu. Ni u košarci baš ne dominiramo. Jedino se medalje gotovo redovito osvajaju u vaterpolu i rukometu, sportovima kojima se ljudi ozbiljno bave u kakvih desetak zemalja na svijetu. Ali se bez obzira na to nacija barem jednom godišnje umjetno ujedinjuje oko »barakuda« i »kauboja« koji na nekakvom svjetskom ili europskom prvenstvu brane nacionalne boje. Neprirodnost i isforsiranost samih tih naziva možda najbolje govori na kakav se karikaturalan način i u Hrvatskoj želi medijski postići stanje što jačeg »duha kolektivizma i zajedništva«.

Naravno, poistovjećivanje nacije i reprezentacije u nekom kolektivnom sportu nije karakteristika samo zemalja nastalih na podučju bivše Jugoslavije. Toga ima u cijelom svijetu, pa i u zemljama najduže demokratske tradicije. To načelno i nije toliko loše, ako se zaustavi samo na tome, navijanju za svoju reprezentaciju. Ali ako se zajedništvo, sportski fanatizam i požrtvovnost nekog sportskog kolektiva koji postigne veliki uspjeh, želi potom preslikati kao obrazac za poželjno društveno ponašanje, lako se ulazi u sferu banalnosti, gluposti i opasnih namjera. Zato svaka čast i BiH košarkašima i hrvatskim vaterpolistima ili rukometašima, ali njihovi eventualni uspjesi imaju veze samo sa sportom. I ni sa čim više.

 I ne mogu se, uostalom i ne smiju, koristiti u pokušajima postizanja nekakvog umjetnog zajedništva i kolektivizma. Jer ono što treba i BiH i Hrvatskoj je nešto totalno suprotno – individualac, građanin koji je svjestan svojih prava i obveza. A ne podređeni član kolektiva, nekakav maleni kotačić u političkom stroju više nalik na zadnjeg veznog u nekoj nogometnoj ekipi današnjeg industrijskog nogometa, nego na građanina 21. stoljeća.