Dvadesetak policijskih prijava jedina je trenutna posljedica onoga što se ovog  5. kolovoza dogodilo u Rijeci. A nije ni trebalo, ni smjelo.Zavjet šutnje svih onih koji se prave da ih se nasilje na riječkim ulicama ne tiče i da se ne trebaju oglasiti, neće ništa ni riješiti ni spriječiti. Baš kao ni prekršajne prijave kojih možda niti ne bi bilo da je država reagirala onda kada je trebala i svim raspoloživim sredstvima sankcionirala govor mržnje koju je kroz ortodoksnu laž plasiralo uredništvo »Slobodne Dalmacije« huškačkom opremom jednog posve benignog teksta na svojoj naslovnici: »U Rijeci spremaju Kontra-Oluju«. Ta je, nekada davno, u Kulušićevo doba, uzorna novina, u najboljoj maniri Slobodana Miloševića i njegove ratnohuškačke medijske mašinerije umjesto ispravka dodatno nabrijala poziv na linč na webu naslovivši ga: »Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje«.Za ovakvo pozivanje na nasilje i mržnju, do kojih je uostalom i došlo, naš zakon predviđa kažnjavanje, ali »Slobodnoj« će prije za uspješno odrađen posao biti dodijeljen neki Orden »Protokola Sionskih mudraca« ili nešto slično. Baš kao i onima koji su u Rijeci spremno prihvatili centaršut iz Splita zabijajući ga pod prečku tvrdnjom kako je sve to, ni manje ni više, organizirano direktno iz Beograda, na sveopće oduševljenje  nekadašnjeg četnika a sada predsednika Tomislava Nikolića.Da takve konstrukcije o nekakvoj »kontra-Oluji« mogu biti samo kontra zdrave pameti, nakon višestruko ponovljenih laži nikome više nije bilo bitno, niti je pozivanje na razum moglo zaustaviti ono što će se dogoditi. Teško da bilo tko od logističara i izravnih sudionika tog ataka i necivilizacijskog čina zbog svega ima imalo grižnje savjesti. Baš kao što ni oni, koji o svemu još uvijek uporno šute, ne žele znati kakvu sliku o sebi šaljemo svijetu prikazujući kordone policije koji brane jedno sasvim obično kazalište kao da je Fort Knox.Onima koji na takav način mobiliziraju najniže strasti onih koji nasiljem i vandalizmom žele provaliti u jednu kulturnu instituciju, onima koji mogu povjerovati u takve laži da se iza jednog od najljepših zdanja Fellnera i Helmera iz 19. stoljeća krije četnički štab Tome Grobara, onima koji su nasiljem pljunuli i na hrvatsku povijest i jedno od njezinih najvećih imena, Ivana plemenitog Zajca, onima koji se fizički žele obračunati sa sinom jednog od najvećih heroja Vukovara i Domovinskog rata, onima koji se boje čuti što im to ima reći pet žena, majki i sestara, o traumama koje su preživjele u ratu, i svim onima koji su spremni dići ruku na bilo koga i u bilo čije ime, nakon svega viđenog i preživljenog može se reći samo neka to ne čine u ime onih koji su prije 20 godina krenuli osloboditi Hrvatsku.Neka ne brane »Oluju« od nas koji smo bili u »Oluji«, upravo zato da bismo jednog dana mogli slobodno ići u kazalište o kojem smo sanjali. Ako ne vjeruju generalu Gotovini koji je rekao da nam je »Oluja« donijela mir, sigurnost i slobodu, onda neka nam taj mir, sigurnost i slobodu ne ugrožavaju na taj navodno sveti, niti na bilo koji drugi dan.U »Oluju« smo otišli samo zato jer smo napokon htjeli normalno živjeti. Tih ratnih godina, u »Oluji« i nakon nje nisam na ratištu nigdje vidio niti jednog ustašu. Samo su se, u odori Hrvatske vojske, rame uz rame, borili bankovni službenik, poštar, lučki radnik, željezničar, ugostitelj, nezaposleni… I jedan glumac tog istog kazališta koje sada, 20 godina kasnije, mora čuvati policija. Zato smo i pobijedili.Ne znam samo je li i oni umjesto ponosa osjećaju mučninu.