Trebala je to biti ekskluziva, čudo neviđeno. Nije se žalilo ni truda, a jamačno ni novca. Ako treba potegnuti do Amerike i New Yorka, potegnut će se. Pizda ‘ko nije, štono bi se reklo. Nije, doduše, posve jasno zbog čega Amerika, kad je glavni glumac tu, kod nas, na obalama Jadranskog mora, ali ajde. Nekad je naokolo bliže.

Uglavnom, učinilo se sve što se učiniti dalo, tražilo načina, ulaza, pristupa, molilo i kumilo, ali general je ostao neumoljiv. Ili, dosljedan sebi. Neće pred kamere i gotovo! Nije, doduše, režisere previše ubilo to što nisu dovabili glavnog aktera. Skrpat će se nešto, ima arhive, ima vazda kamere željnih svjedoka koji, sudeći po  foršpanima, redom sjede u mračnim prostorijama i biglišu konačno što je to zapravo bilo prije 20 godina. Tko zna, možda nas ta HRT-ova »Godina Oluje« iznenadi nekim novim kutom gledanja, novim aspektom, nekom novom istinom, slikom. Mada, tri, četiri mjeseca rada na filmu koji se komotno mogao snimati 20 godina, malo je to.

Vraga će ga zapravo znati zbog čega general Ante Gotovina nije želio biti dijelom filma. Pretpostavit se može svašta, ovisno do toga s koje strane na to gledate. Možda ne vjeruje da Hrvat američkih korijena Jack Baric može to napraviti hladne glave pa da film bude poput onih uradaka na History Channelu, prepun grafika i onih strelica koje kazuju kojim putem su se jedinice kretale. Možda je pametno zaključio da će u ovo predizborno doba, tko god može, makar pokušati bratski savjetovati redatelje kakav mu ton mora imati film, a to nikad za činjenice nije dobro. Jer, ako za Stjepana Mesića nema mjesta u filmu o Alci, a navodno nema, tko zna za koga sve neće ili hoće biti mjesta u nečem tako velikom kao što je film o Oluji.

A možda je jednostavno procijenio da bi mu biznisu s tunama škodila bilo kakva kampanja, svejedno prikazali ga u filmu kao vraga ili kao sveca, ako već nije stava da paradiranje društvene nam kreme, a možda i Oluja sama, jednostavno više nisu tema od javnog interesa. Sve smo mi to, po običaju, sakrili pod tepih. Na koncu, može se Oluja proslaviti i jednostavnije, ne mora bit mimohoda, a bome ni prozirnog pokušaja HRT-a da vrati dug društvu.

Svečarski zaborav

Tko zna zašto, ma zvali su ga Deda. Čudesan lik, jedan od onih koji znaju kako cigaru satima držati u kutu usana, makar najsloženije moguće poslove radio. Znaš, genijalac je, znaš da zna i može svašta, ali zna i da od kvazi uspjeha više cijeni svoju slobodu, mogućnost da budu svoj. Deda o svom učešću u Domovinskom ratu ne priča. Nije nikad o tome govorio, čak ni o epizodi kad je diglo rezerviste, kad je na zbornom mjestu ugledao prijatelja iz djetinjstva, kad je tražio da ih stave u istu jedincu, kad mu je spašavao glavu po gudurama. Biti blizu Dede bila je garancija da će sve završiti kako valja.

Po povratku doma svaka je priča završila. Nije ratovanje nikad bilo ono što je Deda želio. On bi radije da mu cigara visi u kutu usna dok leži na haubi stare stojke i gleda koliko je nebo veliko, bezgranično. On bi radije da je rat za vazda ostao samo neka  epizoda na History Channelu s maketama i strelicama. I da ga se sutra neka televizijska postaja drzne tražiti da im bude akter u kakvom filmu, jamačno bi ih pristojno poslao u vražju mater, a onda bi, lako moguće, potegnuo gdje god treba da posluša što to govore žene kojima je dan od Oluje samo spomen na činjenicu da im je rat uzeo sve.

Deda, stoga, neće ni na mimohod, a pogotovo ne Thompsonu pod noge. Deda će to odraditi sam sa sobom i s onom neizbježnom cigarom što se žari u kutu njegovih usna, onako kako je  recimo nekad na filmu radio Humphrey Bogart. Neće Gotovina, neće ni Deda. Za genarala se ne zna, ali za Dedu se da naslutiti kako mu na živce ide sva ta prigodničarska kićenost.

Svečarski je zaborav svega što je bilo loše, pa ga se još u ovo doba prekriva raskošnim rječnikom i blještavim naoružanjem da bi sutra, kakve smo sreće, iz toga iznikle neke nove nevolje. I onda umjesto trezvena podsjećanja na bitku koja je okončala rat, dobiješ ponajviše još jedan dokaz u nizu da smo mala zemlja koja bi da je najveća, iskompleksirani jednako kao i svi naši susjedi redom. Svi bi da su veliki makar su mali, svi bi da su važni makar se čine samo nezrelima za državu. Mišići se napinju zbog malo piranskog mora, čelo drhti u ognjici zbog pelješkog mosta, baš kao da isti ne bi trebao dobra donijeti svima, s koje god su mu strane. Imperativ je zagorčati tuđi život jer se nema znanja srediti svoj. A zato vrijeme ono malo kakva takva strana kapitala bježi. Nema apetita ni da se buši u Jadranu, kad se u Iranu sve čini jeftinije, pače uređenije i manje riskantno. 

Pristojan život

Okrugla obljetnica jednostavno je pala u nezgodno neko vrijeme. Sve bi bilo bolje od ove predizborne godine, pa još u zemlji u kojoj predsjednica evidentno pojma nema što piše u Ustavu, ali zna da je za imidž »one koja je izabrana od naroda« krajnje štetno ne uslikati se usred Sabora kada sabor raspravlja o, Bože me prosti, Pirangateu. Mjerit će se tako ovih dana tko je u loži, tko sjedi s lijeva a tko s desna, imamo li nacionalne sloge ili nemamo, je li haubica zahrđala ili je za nevolju djelatna, tko govori u Kninu a tko zviždi, skreće li se s lijeva udesno, ili je desno otišlo još desnije.

A kad je tako, onda je razumno biti Deda. Ili to, ili sjesti u vozilo, pa s obitelji krenuti starom magistralom na more. Može se, recimo, daleko na jug, pa onda moru u zaleđe, pa u dvorište u kojem su mali vrtovi kamenom ograđeni, u kojima raste najdivnije povrće na svijetu. Može se do još jednog junaka koji o ratovanju ne govori, uvjeren da ratovanje i ratovi, svi oni strahovi, strepnje i užasi, i nisu nešto o čemu bi trebalo pričati. Zapravo, taj ne govori puno ni o čemu. Njemu je oluja svaki dan dok se šutke bori vlastitim trudom osigurati pristojan život sebi i staroj majci na kršu s kojega ‘junaci’ bježe, a malo tko na njemu ostaje.

A ima se zašto voljeti to malo hladovine podno stare murve, i nije ona ni malo  manje važna od listova što plivaju piranskim zaljevom. Možda je, štoviše, i važnija. Elem, trebala je to bit ekskluziva, ali nije se dogodilo. Gotovina neće na film, Deda neće put parade, i to nešto govori. Jedino ne govori hoće li za deset, ili dvadeset godina na nekoj novoj okrugloj obljetnici biti išta drugačije.