Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u točno tri mjeseca lijepo je napredovala. Ona se je 22. travnja inkognito zaputila u Jasenovac, točno na 70. obljetnicu proboja logoraša iz tog ustaškog logora, ali i četiri dana prije službene komemoracije na kojoj nije bila.

Tada je u knjigu dojmova zapisala temeljito analiziranu izjavu. U toj kratkoj izjavi bezpridržajno je osudila zločine, mučenja i ubijanja koja su se u Jasenovcu događala. U toj izjavi nije spomenula žrtve – ni Srbe, ni Židove, ni Rome, ni neustaške Hrvate, ni slovenske svećenike, a nije spomenula ni ustaše ni NDH. Spomenula je »volju režima«, ne napisavši da je riječ o ustaškom režimu, te da se taj režim »vezao uz nacističko-fašističku Osovinu«. Nije bilo spomena o tome tko je žrtva, a tko zločinac.

E, to je već napredak. Imenovan je režim, rečeno je da je bio kolaboracionistički, što jest, iako je upravo u zločinima demonstrirao i zavidnu razinu autonomije u odnosu na fašističku Italiju i nacističku Njemačku. No, nije se na tome zaustavila. Ustvrdila je da je taj režim »donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Romima, Srbima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onoga vremana«.

E, to je već velik skok naprijed. Rečeno je tko su bile žrtve ustaškog režima, a rečeno je i da je taj dio »naše povijesti bacio sjenu«. U govoru Grabar-Kitarović izrečenom u Yad Vashemu uočljiva je još jedna, ne baš sitna razlika u odnosu na ono što je upisano u knjigu dojmova u Jasenovcu.

Naime, u Jasenovcu je konstatirala da se »režim« vezao uz Osovinu i »na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom«. U Yad Vashemu je, pak, ustvrdila da taj režim (a sada je znano i imenovano koji) »nije predstavljao stvarni izraz težnje hrvatskog naroda za svojom neovisnom državom«.

E, to je već golemi odmak u odnosu na govor Franje Tuđmana na I. općem saboru HDZ-a održanom u veljači 1990. u Zagrebu. Tada je Tuđman izjavio da »NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskog krojila novi europski poredak«.

Sada treba dočekati sljedeću priliku za govorenje o tom razdoblju hrvatske povijesti i čuti što će Grabar-Kitarović tada kazati. Sav ovaj napredak registriran u Yad Vashemu bio bi uzaludan, pa i groteskan, ako bi se pokazalo da predsjednica Republike o tim temama jednu priču ima u inozemstvu, za uši uglednih stranaca, a drugu za domaću publiku.