Imenica koja je uvelike određivala politička zbivanja u tjednu na izmaku je povjerenje. Ona je davala ton pregovorima država članica eurozone s Grčkom, također članicom eurozone. Ista je imenica dala završnu nijansu pregovorima koje su uspješno zaključili Iran i Grupa 5+1 (sve stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačka) o iranskom nuklearnom programu. Imenica je, samo naizgled ista, a kolika je razlika u ta dva slučaja razvidno je iz konteksta u kojem je korištena. 

U nedjelju je njemačka kancelarka Angela Merkel pristigavši na sastanak na vrhu članica eurozone izjavila da je »najvažnija valuta povjerenje, a to je već izgubljeno. Neće biti dogovora po svaku cijenu«. Dakle, nije euro najvažnija valuta, već povjerenje, a njega Merkel u grčku vladu Aleksisa Ciprasa nema. Za nju je nedostatak povjerenja toliko važan da ugrožava same pregovore i mogućnost dogovora. Nekakav dogovor je na kraju ipak postignut, usprkos nepovjerenju, ali hoće li biti verificiran znat ćemo i nakon što se o njemu izjasne zastupnici njemačkog Bundestaga. Ne budu li imali povjerenja u taj dogovor, ne budu li imali povjerenja u grčku vladu, dogovor bi mogao ostati mrtvo slovo na papiru. 

Istodobno s dramatičnim pregovorima s Grčkom i o Grčkoj, u Beču su vođeni, iza kulisa vjerojatno ne bitno manje dramatični, pregovori o iranskom nuklearnom programu. Završni čin, voljom pregovarača produžen za 14 dana od samonametnutog krajnjeg roka, vodio je k dramatičnom ishodu. Neuspjeh pregovora bio bi strahovit poraz diplomacije svih sedam država uključenih u pregovore, a uspiju li jedan od njenih velikih trijumfa. Ishod je znan od ranih jutarnjih sati utorka 14. srpnja. Pregovori, vođeni od jeseni 2013. godine su uspjeli. Postignut je dogovor, sporazum, ono što se službeno naziva Zajednički sveobuhvatni akcijski plan. Ti pregovori uspjeli su, sudeći prema izjavi američkog predsjednika Baracka Obame, i zato što pregovaračke strane jedna u drugu nemaju – povjerenja. U kratkom obraćanju naciji nakon vijesti o uspjehu pregovora Obama je izjavio da »dogovor ne počiva na povjerenju, nego na provjeri i bilo bi neodgovorno odbaciti ga«. Dakle, ono što je u prvom slučaju bilo kočnica, ali i prijetnja koja može upropastiti pregovore – nepovjerenje, u drugom je slučaju bio poticaj za pregovore i jamac ostvarenja dogovorenog.

Pregovori o iranskom nuklearnom programu nisu uspjeli zato što su dvije strane imale povjerenja jedna u drugu, uspjeli su baš zato što nisu imale povjerenja jedna u drugu, a stvari s povjerenjem načelno se nisu promijenile niti nakon pregovora. Pregovori nisu vođeni na temelju povjerenja nego interesa, a ostvarenje tog interesa dvije strane neće mjeriti međusobnim povjerenjem nego nadzorom i ostvarivanjem onoga što je u 159 stranica i pet aneksa dugom sporazumu uglavljeno. Tko zna, da su pregovori s Grčkom  u prošlosti bili zasnovani na zdravom nepovjerenju, koje tjera na aktivnost i provjeru, možda danas nitko ne bi brinuo zbog toga što u grčku vladu danas malo tko ima povjerenja.