Srebrenica je teško političko pitanje, a zbivanja uoči obilježavanja 20. obljetnice genocida ukazuju na to da zločin počinjen u ljeto 1995. godine može do histerije dovesti današnjicu. Rasprava koja se već tjednima vodi u Hrvatskoj je javnosti relativno slabo zapažena, ali u susjedstvu, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj dovedena je do usijanja. Namjera Velike Britanije da Vijeće sigurnosti UN-a usvoji rezoluciju kojom bi se zločin u Srebrenici osudio kao genocid čije je usvajanje na koncu, nakon sedam predloženih verzija, Rusija spriječila vetom, razjarila je vodeće političare Srbije, predsjednika Tomislava Nikolića i premijera Aleksandra Vučića te predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Dvije su stvari zasmetale srpskim političarima: njihov dojam da bi za sve zločine bili krivi Srbi i srpska politika i činjenica da se u predloženim varijantama spominje imenica »genocid«.

Vijeće sigurnosti UN-a neusvajanjem rezolucije spustilo se korak niže od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju kojega je to isto Vijeće sigurnosti osnovalo. MKSJ u više je presuda izrečenih zbog zločina u Srebrenici jasno presudio i zbog genocida. Vijeće sigurnosti išlo je i ispod standarda utvrđenog u presudi Međunarodnog suda, osnovanog Poveljom UN-a, u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno njene sljednice Srbije. U toj presudi  zločin u Srebrenici kvalificiran je kao genocid. Utvrđeno je i da je Srbija prekršila Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida time što nije učinila sve što je mogla da spriječi genocid, a nakon toga nije kaznila počinitelje niti ih je predala MKSJ-u. Srbija po presudi nije počinila genocid, ali je prekršila Konvenciju, a genocid su izvršile snage Republike Srpske. Ono što su tijela UN-a činjenično utvrdila i na temelju toga presudila ne da nije bilo dovoljno nego je bilo previše za usvajanje rezolucije u Vijeću sigurnosti.

O motivima britanske diplomacije za iniciranje rezolucije može se raspravljati: oni doista mogu biti plemeniti, oni mogu biti i tužno obljetničarski, oni mogu biti izazvani i veoma nečistom savješću međunarodne zajednice, posebno velikih sila kada je riječ o Srebrenici.

Rasprava koja se vodila tjednima bila je u doslovnom smislu riječi nepristojna. Nije se, naime, raspravljalo o interpretaciji, raspravljalo se o činjenicama, a one, na žalost nedvojbeno, čak i bez postojećih sudskih presuda, ukazuju na to da je u Srebrenici počinjen genocid. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u pismu predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu napisao je »velika je nepravda, neistinito i neodgovorno svoditi užase genocida na ratni zločin koji je počinjen u Srebrenici«. Dakle, ratni zločin jest, ali daleko od »užasa« i »genocida«, pa bi se još moglo zaključiti da je u srpnju 1995. počinjen nekakav ratni zločin lake kategorije.

O razini histerije koja vlada u Nikolićevoj glavi dovoljno svjedoči to da je Putina upozorio da će, bude li usvojena rezolucija u Vijeću sigurnosti, »Balkan biti na ivici novog rata«. Slično, ali diplomatski ipak nježnije, o tome je govorio šef ruske misije pri UN-u u New Yorku Vitalij Čurkin. Za njega bi usvajanje rezolucije bilo »kontraproduktivno i vodilo bi do jačanja tenzija u regiji. O tom pitanju ne postoji konsenzus niti u BiH«. Točno je da ne postoji konsenzus jer za jedne – Bošnjake – riječ je o genocidu i najstrašnijem zločinu kojemu su bili izvrgnuti u ratu devedesetih godina, za druge – Srbe – riječ je o ratnom zločinu, ali ne i genocidu, a to sve skupa ponovo vodi do zaključka da još ne postoji dogovor oko činjenica, iako su činjenice nešto o čemu se ne bi trebalo dogovarati nego nešto što bi trebalo prihvatiti samo po sebi.

U tom je kolopletu izjava možda najinteresantniji slučaj Milorada Dodika. Prije nekoliko godina, u vrijeme kada nije bio predsjednik RS-a, govorio je »ja znam savršeno dobro što je bilo u Srebrenici. Bio je genocid i to je presudio sud u Den Haagu i to je nesporna pravna činjenica«. U posljednje vrijeme, sada kao predsjednik RS-a, govori da »nije bio genocid, već veliki zločin«.

Različita gledanja na prošlost nisu ništa neuobičajeno, različita tumačenja istog događaja u historiografiji su normalna pojava, ali recentno neprihvaćanje činjenica iz prošlosti zorno je dokazalo, a komemoracija srebreničkim žrtvama tek predstoji, koliko prošlost može uzurpirati sadašnjost, u pravilu na štetu budućnosti.