SDP je dvoje parlamentarne izbore za redom izgubio zbog toga jer je na izbore izašao samostalno. Bilo je to 2003. i 2007. godine. Da se na birališta tada izašlo barem s HNS-om, koji je u to davno vrijeme bio stranka s nešto manje od deset posto podrške birača, velika je vjerojatnost da bi D’Hondt nagradio takvu koaliciju i da bi ona imala više zastupnika od HDZ-a. Međutim, ni Ivica Račan 2003. ni Zoran Milanović 2007. bilo zbog svoje ili zbog tuđe pogreške nisu uspjeli oko sebe okupiti koalicijske partnere i zajedno s njima izaći na izbore.

Ljevica i lijevi centar nisu istu grešku željeli ponoviti na parlamentarnim izborima 2011. godine. I tako je stvorena Kukuriku koalicija koju još i danas čine SDP, HNS, IDS i HSU. Usto HDZ je tada bio ušao u jednu od svoji karakterističnih autodestrukcijskih faza, i sve je to skupa doprinijelo više nego uvjerljivoj pobjedi lijevog centra na parlamentarnim izborima.

Nakon toga za predsjednika HDZ-a  je izabran Tomislav Karamarko. On je zajedno s vodstvom odlučio slijediti političku taktiku koju je HDZ-u početkom 2000-ih predlagao tadašnji jaki čovjek te stranke Ivić Pašalić. Njegova je ideja bila oko HDZ-a okupiti sve desno od njega, uključujući ako treba i stranke krajnje desnice.

 Taktika je isprobana na lokalnim izborima 2001. godine u Splitsko dalmatinskoj županiji i pokazala se uspješnom. Međutim, ova je ideja hrvatskog bloka, naravno zajedno s još nekim drugim stvarima, bila razdjelnica između Pašalića i tadašnjeg predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Kao što se zna pobijedio je ovaj drugi, a Pašalić je izbačen iz stranke. Nakon više od deset godina Karamarko je Pašalićevu ideju pretočio u praksu na državnoj razini. I oko sebe okupio praktički sve desne  stranke, osim onih nekoliko iz zaista krajnje desnice. Od relevantnih desnih stranaka izvan HDZ-ove koalicije ostao je samo HDSSB. Ali riječ je ipak o regionalnoj stranci koja svoje glasove traži u dvije slavonske jedinice u kojima će HDZ-ova koalicija gotovo sigurno ionako pobijediti.

S druge strane Kukuriku koalicija će u svoje redove primiti potonule Laburiste kojima je povijanje glave pred SDP-om postao jedini način golog opstanka. Međutim, izvan Kukuriku koalicije ostalo je još nekoliko relevatnih lijevih ili centrističkih opcija. U prvom redu je tu ORAH koji, iako u velikom padu, i dalje na razini Hrvatske osvaja više od pet posto glasova. Osim ORAH tu su i Naprijed Hrvatska Ive Josipovića, Reformisti Radimira Čačića, nezavisna lista Slavka Linića, ali i »Živi zid« kojeg zbog njegove taktike glavom kroz zid podržava dio mlađih birača koji bi, da nema Sinčića i društva, najvjerojatnije glasovali za neku od stranaka ljevice.

I tu se krije opasnost za Kukuriku. Opstanu li ORAH i Živi zid, a dijelom i Čačićevi reformisti, kao relevantne političke snage do izbora moglo bi se lako dogoditi da u nekim od ključnih izbornih jedinica izbace Kukuriku s prvog mjesta. I na taj način dodaju na konto HDZ-a nekoliko dodatnih zastupnika koji bi onda mogli odlučiti izbornu utrku. Stoga bi ljudima s ljevice i lijevog centra bilo dobro, ako žele pobjedu svoje opcije, još jednom probati zatomiti međusobne antipatije i izdići se iznad povrijeđenih taština. Milanović je zvao Holy u koaliciju, ali ga je ona odbila. Josipović ne želi ni čuti za suradnju sa SDP-om čije ga je vodstvo, kaže, izdalo tijekom predsjedničkih izbora. Linić priprema osvetnički pohod u osmoj jedinici. Pusić ne želi Čačićeve reformiste ni blizu Kukuriku koalicije. Sve to skupa moglo bi skupo stajati neke umišljene veličine. Lako bi im se moglo dogoditi da ove greške analiziraju sljedeće četiri godine iz oporbenih klupa.