Nakon odluke grčkog naroda na referendumu da europskom diktatu mjerama štednje kaže »ohi«, odnosno – ne, mjerit će se ne samo stabilnost Europske unije i eurozone na duge staze, već prije svega manjih igrača na europskoj sceni. Sada ćemo saznati kako »mali igrači« prolaze u EU, a bit će to test naročito za europske socijaldemokrate koji su već prvog dana svoju lojalnost iskazali državama iz kojih dolaze, a tek onda opcijama kojima pripadaju, poput predsjednika Europskog parlamenta Martina Schultza koji je kao Nijemac i šef europske predstavničke politike oštro osudio grčke rezultate, a svoju pripadnost grupaciji socijalista stavio na sekundarno mjesto. Jedino »socijalno« što je poručio, bilo je da će sada Grčka živjeti od humanitarne pomoći, a to je ipak malo više ironično i ultimativno nego lijevo.

Kako je poznato, prva faza raspleta očekuje se već večeras kad će se održati europski summit čelnika eurozone, koji dotad čekaju prijedloge Aleksisa Ciprasa. Njegov je referendum potaknuo snažne ideološke rasprave, u prvom redu o tome ima li narod, demos, uopće pravo tako izravno, na referendumu, odlučivati o nečem važnom kao što su banke, valute, ili je to samo manipulacija. Pobornici Ciprasa i Sirize tvrde da on ima pravo spasiti svoj narod od bankrota, iz jednostavnog razloga što se njegovi prijedlozi zapravo svode samo na zahtjeve da međunarodne institucije  dopuste sporiju primjenu zadanih mjera štednje. Oni s druge strane, uključujući i lidere Irske, Portugala ili Španjolske koji su prošli svoju kalvariju štednje, najveći su pak protivnici Ciprasa – misle da je riječ o opasnom presedanu kojim se jednima daje pošteda,  dok su drugi svoju krv štednje odavno ispljuvali.

Pritom je ovdje otvorena još jedna dilema – ona europskih socijalista i socijaldemokrata. Štednja ili potrošnja, europski ili američki model. Je li Grčka krunski dokaz da je famozni »austerity« opravdan ili nije? Ovisi o vizuri: za ekstemne ljevičare, to je upravo dokaz da štednja dovodi do propasti, za europski establisment to je jedini mogući model, ali da – za Grčku poguban, budući da ne uspjeva servisirati svoje dugove. To je stara dubioza europske ljevice: dok su u opoziciji zazivaju štednju, kad su na vlasti postaju tzv. neoliberali, ali uvijek je jedna konstanta – uvijek pritišću samo slabije od sebe, ne vlastite nacije. Zato će ovaj slučaj biti  važan smjerokaz i za budućnost EU, ali pogotovo ljevice i socijaldemokracije u 21. stoljeću, koja će se možda morati redefinirati.

Kriteriji variraju ovisno o tome tko govori, inputi su i ekonomski, ali još više politički, a na kocki je cjelokupna ideja ujedinjene Europe.

Suma sumarum, rasplet je praktički nemoguće predvidjeti, to ni vrhunski stručnjaci vjerojatno ne mogu, ali nekoliko se stvari može reći: Cipras je ovime sigurno ipak ojačao svoju poziciju jer je volju naroda vrlo teško negirati, s druge strane pregovori sada kreću nanovo,  a to na neki način nije u interesu ni Njemačkoj niti drugim najsnažnijima u EU, time su se čak i oni našli oslabljenima, a da se ne govori o tečaju eura u svjetskim razmjerima. U konačnici, stoga, oni neće dozvoliti da se na Grčkoj uruši Europa sama, cijela ideja jedinstvenog tržišta. Vrh EU-a ima, više nego itko, razloga očuvati zajednički financijski i politički mehanizam. Stoga će Grčka, zapravo biti spašena, da bi bila spašena i Njemačka. Ali, da li i Aleksis Cipras? Teško. Uže će se nategnuti točno toliko koliko je potrebno da Siriza izgubi podršku vlastitih birača, da Cipras ode, a da Europa opstane s Grčkom kao sastavnim dijelom.