Obje vodeće političke koalicije imaju velikih problema s takozvanim sinergijskim učinkom. Riječ je o tome da dvije stranke kada naprave koaliciju dobivaju više glasova nego što bi bio njihov pojedinačni zbroj da su na izbore izašle samostalno. Ako se koalicijski partneri dobro kliknu, onda to honoriraju i birači uvjereni da savez stranaka daje dodatnu vrijednost politici za koju se one zauzimaju.

Najbolji primjer velikog sinergijskog učinka bila je koalicija SDP-a i HSLS-a na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. Tom je prilikom koalicija ovih dviju stranaka dobila puno više od pukog zbroja njihovih glasova.

Račanovi socijaldemokrati i Budišini liberali osvojili su tada 71 mandat u Saboru što bi im, da je hrvatski izborni sustav onakav kakav je u svim zemljama EU-a, omogućilo da samostalno vladaju Hrvatskom.

Za većinu im u tom slučaju ne bi ni trebala koalicija četiri oporbene stranke – HSS-a, HNS-a, IDS-a i LS-a. Nešto slično, ali u manjem opsegu dogodilo se i na prošlim parlamentarnim izborima kada je Kukuriku koalicija sastavljena od četiri stranke ipak dobila više glasova nego što bi dao mehanički zbroj njihovih pojedinačnih vrijednosti.

Međutim, ako je vjerovati istraživanjima javnog mnijenja, ispada da sinergije kada su u pitanju obje velike koalicije ili nema ili postoji tek u naznakama. Na primjer, to je najočitije u slučaju HDZ-ove osmeročlane koalicije. Istraživanja pokazuju da bi HDZ, ako bi samostalno izašao na izbore dobio tek kakvih jedan posto glasova manje nego da je izašao sa svih svojih sedam koalicijskih partnera.

Te su ankete donekle nepravedne, posebno kada je u pitanju HSS, jedina stranka sa solidnom infrastrukturom od svih HDZ-ovih koalicijskih partnera. HSS-ovi birači nalaze se većinom u ruralnim krajevima i u pravilu nisu obuhvaćeni  istraživanjima javnog mnijenja. Ali to se ne može reći za preostalih šest HDZ-ovih koalicijskih partnera od kojih neki jedva i da postoje kao samostalan politički faktor.

Recimo HSPAS je ipak jako pogođen odlaskom Ruže Tomašić, HRAST nije iskoristio trenutak u kojem su ga poistovjećivali sa Željkom Markić, a HSLS odavno na državnoj razini nije relevantan politički faktor.

Međutim, HDZ će sigurno zadržati koaliciju u ovakvom obliku do parlamentarnih izbora kako bi biračima ipak ponudio svojevrsni Hrvatski blok, što je bila ideja koju je početkom 2000-ih zagovarao u to vrijeme jaki čovjek HDZ-a Ivić Pašalić.

S druge pak strane, tek malo veći sinergijski učinak nije nešto ni s čime bi se mogla pohvaliti Kukuriku koalicija. SDP-ovi koalicijski partneri u priličnim su problemima. HSU kao samostalan politički faktor je posvema neprimjetan nakon više od tri godine na vlasti, posebno u situaciji u kojoj se na domaćoj političkoj sceni sve više pojavljuju stranke koje u svom nazivu imaju pridjev umirovljenički.

IDS je regionalna stranka, a HNS u velikim problemima. Sada se vidi koliko je bila pogrešna odluka o izbacivanju Čačića iz stranke. HNS je ostao bez velikog dijela stranačke infrastrukture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i od toga će se stranka teško i sporo oporaviti.

Na kraju bi se moglo dogoditi da se manje stranke i formalno pridruže svojim velikim partnerima. Što i ne bi bilo  loše jer bi Hrvatska time dobila stabilan politički sustav u kojem male stranke ne bi mogle ucjenjivati svoje snažnije partnere.

A i birači, čini se, polako dižu ruke od manjih stranaka i opredjeljujući se za lijevu ili desnu opciju počinju sve više podupirati njihove najjače igrače. Većina manjih stranaka imala je  šansu zauzeti neupitnu poziciju u svom političkom bloku, ali je nisu iskoristile. Ponajviše zbog vlastitih slabosti i loših poteza za koje krivnju ne snose ni njihovi politički partneri ni navodno nepravedan izborni sustav.